Pedagogija unutrašnjeg haosa
(zašto je najteže biti nastavnik sopstvenom mozgu)

Prvih dana izolacije čovjek još vjeruje da vlada sobom.
Ta zabluda traje kratko - koliko i video bez reklame za nerviranje.
Već nakon prve sedmice, bilo je jasno: glava je postala učionica bez nastavnika, a misli - razred koji jede drvofiks, baca papirne avione i lijepi žvaku ispod katedre stvarnosti.

OŠ „NERVNI SISTEM“

(jutarnja smjena)

Ujutro se u mozgu održavao „čas realnosti“.
Ali realnost je bila neredovna u školi.
Izostajala je sa nastave, kasnila, slala ispričnice i potpisana opravdanja:
„Izvinite, danas nisam raspoložena, vidimo se kad budem normalna.“
Na tom času pripovjedač bi pokušao:
-planirati dan,
-organizirati obaveze,
-sabrati misli,
-razmisliti o ekskurziji.

Ali đaci u glavi krenuli bi tonom produžne nastave:
- Kako plan? Pa danas je nedjelja!
- Nije, danas je srijeda.
- A koji je mjesec?
- Otkad ti znaš šta je mjesec?
- Jeste li donijeli zadaću?
- Jesmo: dva straha, tri paranoje
i jednu polaispravnu uspomenu.

Čas bi propao za pet minuta.

Čas fizičkog vaspitanja
(tjelesno bježanje od sebe)

Popodnevni čas tjelesnog bio je najopasniji.
Tu se mozak razmaše.
- Idemo, djeco, u paničnu reakciju!
- Samo lagano, nema razloga!
- Šta nema razloga, cijeli svijet se raspada!
- Ne, samo ti.
- Šuti ti tamo, ograničeni optimizme!

Mozak bi trčao krugove. Tijelo ga sjedilo. Živac poskakivao moždinom. Žika na trambolini.
Dok je srce lupalo kao otvoren školski prozor
u ritmu tahikardije.
Ništa opasno - obična svakodnevna psihofizička parodija.

Uvod u psihologiju
(disciplina: nepostojeća)

U odjeljenju "Pripovjedač", razred četrdeset i pet,
kružile su tri ciklične misli i nisu obratile pažnju na promaju.

Prva: Misao koja dolazi prerano, dok još nisi budan.
Druga: Misao koja dolazi prekasno, kad ti više ništa ne znači.
Treća: Misao koja dolazi tačno na vrijeme - i to nikad nije dobra.

Uglavnom, najaktivnija bila je treća misao.
-Sjećaš li se onog šta si rekao prije pet godina?
- Nisam mislio tako…
- Nema veze, evo ti još malo krivice.
- Ima li kraj ovome?
- Ima, kad zaspiš.

Čas psihologije završava se kad sve misli izađu
i sjednu na klupu za pušenje u podsvijesti.

Veliki odmor
(jedino vrijeme kad glava miruje)

Veliki odmor u mozgu traje tačno pet minuta.
Sekunde ni za ništicu.

Tada misli šute, ništa druga obala, samo šute, nijeme kao šaran. Vijuge dišu, nervi miruju, misli i dalje šute, ali pažljivo prate disanje.
Zen, nirvana ili dah preporoda. Kakogod. Prolazi za pet minuta. Takva generacija.

Stanje opšte prisutnosti genitalne boli
obično prođe sa svjetlom u frižideru.
Čim se utvrdi da ono ohlađeno nije pivo.
Čakre se pokupe i pobjegnu sa istog časa. Sedam puta.
Nakon toga - opet drama na času.

Istorija
(čovjek protiv sebe)

Na povijesnom času, pripovjedač se pokušava prisjetiti:
-gdje je bio juče,
-šta je tražio prošlog mjeseca,
-zašto se na jastuku nalazi mrvica hljeba - a kruh ne jede,
-širi li se Plesna kuga - koliko su divni grčevi erigota,
-da li točak istorije ima propisanu dubinu šare?

Ali istorija u glavi nema kontinuitet:
vremenske linije se prekidaju, spajaju i lažu.
Mozak je revizionist.
Uvijek prekraja prošlost tako da ga opravda trenutno raspoloženje.
- Jesam li stvarno tada bio srećan?
- Jesi.
- Jesam li stvarno bio nesrećan?
- Jesi.
- Pa šta sam bio?
- Sve. Zavedeno. Idemo dalje.

Jedinica iz discipline
(skoro svake)

Pedagogija sopstvenog mozga ima samo jednu ocjenu:
nedovoljno iz svakog predmeta.
Nedovoljno iz strpljenja i iz logike.
Teško nedovoljno iz emocionalne pismenosti.
I po jedna jedva prolazna trojka iz mašte.
Da nije nje, odavno bi pao razred.

Završni ispit
(nauči sebe da slušaš sebe)

Drugo polugodište prvog poglavlja završava se uvidom:

Nije teško slušati svoj mozak. Teško ga je shvatiti ozbiljno.
Mozak u školi nema svojstvo neprijatelja. Ne pravi se učitelj.
I ne glumi đaka. Ako baš mora dobiti ulogu mozak je hodnik
za prolaz gomile razbacanih misli.

Čim se tako prihvati, zvona za učenje zvone na sva zvona.