Jedan malen gradić, podignut na prelijepoj rijeci Drini, a satkan od ljubavi. Moje Goražde! Za mene, to je moja Venecija u Istočnoj Bosni.
Sav poetičan i od ljubavi je.
Jer, ko želi da vidi ljepotu u svemu, vidjet će je.
Uistinu, to je grad koji vas na prvi pogled osvaja. Ako niste ga posjetili, obavezno to učinite. Dovoljno je da bacite pogled prema Drini, pronađete smiraj potpun. Tu su i dva mosta, koja vežu dvije obale, meni posebno draga. Jedan zovem most tišine( most žrtava- žuti most), a drugi most slobode(most Alije Iztbegovića- plavi most).
Naravno, pored mostova grad čine i bogomolje krasne. Arhitektura ostala, sa strogim minimalizmom i jednostavnošću.A ono najbitnije u tom gradu jesu ljudi.
Dobri ljudi okupani goraždanskim suncem, kao da sa mediterana su.
Možda kroz moj objektiv, sve je tako, a kroz drugi malo drugačije.
No, to je grad prepun topline i ljubavi.
U nastavku slijede stihovi koje pisala sam nedavno, inspirisana naravno Drinom;

"Ako rijeka može da se zavoli, i veže te zauvijek za svoje obale, onda to mora biti prva ljubav kojoj se uvijek vraćaš.
I kada si sretan.
I kada si tužan.
Bio uspješan ili poražen.
Sve rijeka sluša, i pamti.
Možda više nego čovjek.
Kada pomisliš da je sve nestalo, svojim zanosim valom vrati ono proživljeno.
Zapljusnu te sjećanja! Kakvi su to samo bili dani kraj ove rijeke. Život podignut, poput ćuprije koja stameno stoji i svemu prkosi. Drina, moja prva ljubav, a vjerujem i posljednja."