Konačno živim taj uređeni Zapad s klupom koja ima sve letvice, smještenom između igrališta i savršenog travnjaka uokvirenog cvjetnim gredicama i grmićima, uredno ograđenog lancem obojanim u crveno i žuto na kojemu na svakih nekoliko metara visi Natpis.

Podne je, a djeluje kao kraj dana zbog gustih i tamnih oblaka koji su se, kao zloslutna simbolika, nadvili nad ljude na početku života. Gledam to igralište, bez ijedne travke i djecu u suknjicama, bijelim štramplicama i bež hlačama. Oni se, kao, igraju, a zapravo se pripremaju na život bez mirisa i okusa dok im šareni lanac uzima slobodu da izgrebu koljena, nagaze na zabranjeni travnjak i rastu.

Dječak potrči, padne na travnjak i spljošti plavo cvijeće. Previja se od boli. Dolazim ga utješiti, ali gomila s igrališta panično viče, ne razumijem ih. Prevodi mi stariji čovjek:
- Govore da se ne smije otići iza Natpisa. Svi su oni odrasli okovani šarenim lancima. – kaže mi i ode.