Metafizički ne osjetim vlastite vibracije ispred ogledala.
Fizički izgledam prilično umorno, starije od broja koji opisuje količinu ljeta koja sam proveo na zemlji.
Duhovno se nikad nisam osjećao čistije.
Šta sam pravi ja?
Loša vibracija? Lošija frizura? Miran san?

Iskreno govoreći, ni sam ne znam. Stariji i mudriji su mi uvijek govorili da pratim intuiciju, isključivo i beskompromisno. Energija kažu, energija ne laže.
Ne osjetim energiju. Vidim samo čovjeka koji pokušava da opere zube prije početka novog dana.

Kakva energija? Šta vibracije?

Ne znam jesu li svi naprosto prolupali, ili sam zaista ja jedini osigurač koji je iskočio.

Prerano je za ove nebuloze. Daj da se umijem i razbistrim lice.

Vidi, sad je spala sva prašina. Krmelje, ilegalna naselja mitisera na mom predivnom nosu, i onaj komadić kokice što se zakačio u bradi tokom sinoćnjeg maratona filmova Al Pacina.

Sad mogu da vidim pravog sebe, da!

I vidi me, zaista izgledam starije. Trideset i pet, rekao bi neki neupućeni posmatrač. Ne, ne, dragi moj prijatelju, umanji taj broj za sedam i pogodit ćeš metu. To što me vidiš onako kako me vidiš, proizvod je neprespavanih noći u dežurstvima, pretjeranog žrtvovanja pred oltarom vlastitog ega... Pomalo je i do maratona Pacinovih filmova i kokica.
Vibracija... Eto, da me bolje razumijete.

Zavibrirao mi je mobitel. Prokletnik, taman sam se divio novoj liniji koja se iscrtavala iznad mojih obrva.

Piše mi šef: "Nemoj opet kasniti na posao."

Zar ti ne znaš da ja ovdje rješavam egzistencijalno pitanje duha i tijela? Prizemni, svjetski ljudi, kao i uvijek, opsjednuti prizemnim, svjetskim pitanjima.

Shvati da pokušavam oprati zube dok me mozak pere pitanjima o vibracijama. Nije lako biti ja, šefe. Okej, okej, okej, znam da nije lako biti ti i nositi se sa mnom. Znam. Pusti me da završim svoj jutarnji ritual. Možda riješim pitanje gladi u svijetu, spomenut ću te kad uzmem Nobela u svoje uzbuđene prste.

U međuvremenu, prsti imaju drugačiji, manje autobiografski interesantan zadatak. Okrenuti ključ u bravi i odvesti moje tijelo do radnog mjesta.

Ulazim u kuću pacijenta, predajem selam njegovoj familiji i informišem se o novostima u njegovom zdravstvenom stanju.

Budan je, prilazim mu - i kao svaki put, pitam: "Kako si?"
Oči mu se smiju, a njegova supruga odgovara iz kuhinje: "Diše lakše kad si ti tu."

Kad sam ja tu? Zašto baš ja? Ne postavljam ta pitanja naglas, samo klimnem glavom i uzvratim pogled u pravcu njegovih očiju.

Odlazim u svoju prostoriju i zahvaljujem se Svevišnjem što mi je darovao mudrost da izaberem profesiju kojom mogu da liječim tijelo i duh. Njegov, ali i svoj u istoj mjeri. Molim Ga da mi olakša, da me učini dovoljno snažnim za ovu vrstu odgovornosti.

Šta vibracije? Kakva energija?

Miru nije potrebna metafizika, a smisao nije rezervisan samo za lica bez linija.

Znaš li ti šta je mir?

Jesi li ti riješio egzistencijalno pitanje duha i tijela?

Pogledaj u nasmijano oko umirućeg čovjeka.