Odavno su se ruke moje nade
slomile od stijene skrivene duboko u vodi.
Uvijek su se stijene pojavljivale niotkuda.
Najviše i mahom od onih najbližih.
Onih koji su obećali da je sigurno da umorna zaspim,
a oni će bdjeti na palubi noću
u slučaju da se neka stijena iznenada pojavi.
Držala bih se isprva za bilo koji plutajući
komad drveta u slanoj vodi.
Nagrizala je morska so drvo i moje tkivo.
Nekoliko sati, tako plutajući, bilo je neizdrživo.
A potom bih prestala da osjećam.
I strah, ako ga je previše, otupi čovjeka.
Navikla sam se da onda nekako sama
skupim snagu i plivajući dođem do obale
i sagradim brod veći i izdržljiviji od onog prethodnog.
Gledali bi me iz luke kako dižem svoja sidra ponosno i hrabro
i međusobno se pitali: „Kako joj to svaki put uspije? Nesalomljiva žena!“.
A ne znaju oni da sam se u svakoj sljedećoj veličanstvenoj plovidbi
osjećala malo bliže svojoj smrti.
Otad samo vjerujem sebi i sama ja stojim na palubi i motrim.