Zavoljela sam jedne smeđe oči. Znam tačan trenutak kad se to desilo, ali sjećam se osjećaja ,onog blagog, toplog drhtaja, kao kad te u sred zime ogrne nečiji kaput. Nisu to bile bilo kakve oči. Bile su smeđe, ali ne obične, ne one koje zaboraviš u prolazu. Ne.

Voljeti smeđe oči... To ti je kao da si zagrljen dok te niko ne dotiče. U njima vidiš jesen, vidiš drveće koje se bez straha skida do gole grane jer zna da će opet procvjetati. Vidiš i zemlju poslije kiše, onu što miriše na novi početak, na plodnost, na život. Vidiš vatru, onu što grije, ali ako se previše približiš, zna i da opeče , i baš to te tjera da im se vraćaš, iznova i iznova.

Smeđe oči znaju čuvati tajne. Kad te takve oči gledaju, znaš da ne moraš biti ništa drugo osim onoga što jesi. Ne traže da se pretvaraš. Ne očekuju savršenstvo. One vide i ono što kriješ i ne plaše se toga.

Zavoljela sam ih jer u njima nije bilo laži. U njima je bila ona duboka tišina u kojoj čovjek može da se odmori. Kad me gledao, osjećala sam se kao da sam tu gdje treba biti. Kao da sam pronađena. Kao da nikad više ne moram objašnjavati ko sam.

U tim očima sam vidjela njegov umor, borbe koje nije govorio nikome. Vidjela sam koliko je puta bio razočaran, koliko je puta stajao sam, koliko je puta izabrao da bude jak i kad nije morao. I sve sam to voljela. Jer kad voliš smeđe oči, ne voliš samo pogled , voliš sve ono što se iza njih skriva.

Zavoljela sam jedne smeđe oči i više nisam ista.

Sad kad se pogledamo, ne pričamo. Nema potrebe. Oči kažu sve. Kažu da sam njegovo sigurno mjesto. Kažu da i on vidi mene, ne onakvu kakvom me svijet traži da budem, nego onakvu kakva sam u svojoj tišini, u svojim lomovima, u onome što ne govorim.

I zato, kad me pitaju šta je to posebno u smeđim očima, kažem, sve. Jer nije stvar u boji. Stvar je u tome kako te gledaju. Kako te ne puštaju. Kako se u njima ogledaš i znaš, tu sam. Voljena. Shvaćena. Dovoljna.

Zavoljela sam jedne smeđe oči. I nikad više nisam poželjela
da tražim druge.