Znali smo sestra i ja, svake sedmice četvrtkom u zoru, babo ide na pijacu da kupi živog pijetla. Ustane u četiri ipo sata, taman kada se naš kućni pijetao popne na noge i stane na krov malog drvenog kokošinjca i svojim kukurikanjem krene buditi nas i sve u okolnim kućama u selu.

Babo obuče svoje radničke pantalone, prljavo-zelene, široke, sa nekoliko rupa i izbijedjelo sivih otisaka opušaka cigareta na njima. Utrpa široku crnu majicu u pantalone i nezgrapno sveže crni kajiš oko struka. Dok navlači duge gumene čizme do koljena, drži cigaretu u ustima i škilji na lijevo oko.

Oko četiri sata ujutru i nekih četrdeset pet minuta, čuje se otvaranje ulaznih vrata, koje moj babo zalupi snažno nakon što izađe iz hodnika. Tanki zidovi u hodniku sa slabom zvučnom izolacijom bi se uvijek zatresli i zavibrirali unutra od siline kojom bi babo zalupio vrata.

Čuli bismo njegove korake u bašti i pokoju psovku kada se, još uvijek nerazbuđen, zaplete o sopstvene noge ili od neki novi kamen koji bi neka od naših životinja donijela u baštu kao znak zahvalnosti što se brinemo o njoj.

Zvuk otvaranja vrata starog automobila i motor koji bi se pokrenuo nakon nekoliko pokušaja, značili su da babo neće biti kući barem do nekih deset sati ujutru.

Nemojte me pogrešno shvatiti, voljeli smo sestra i ja našeg babu. Ali kuća je neobično mirno disala svaki put kada bismo znali da će se duže zadržati napolju. Zidovi se nisu toliko stezali oko nas, a vazduh nije bio zagušljiv i ništa nije najavljivalo opasnost koja bi mogla buknuti kao vulkan iz babinih usta za starim drvenim stolom u kuhinji. Ništa nas nije opominjalo da spustimo pogled i šutimo da ne bismo nesmotrenom riječi, pogledom ili pokretom tijela, isprovocirali babu da nas pošalje u sobu prije nego završimo jelo ili zaprijeti time što će odriješiti kaiš s pantalona uz psovku koja je bila obavezni dio rituala njegovog zastrašivanja i sprovođenja autoriteta.

Morao je biti glava kuće, strog, opasan i onaj na kojeg djeca spuštaju pogled, da ne bi pokretom zjenice slučajno preispitali njegov autoritet. Onaj na kojeg mamine ruke zadrhte, dok prinosi drvenom kuhinjskom stolu ispečenog pijetla s pijace i s domaćim krompirima iz naše bašte.

Mrzili smo vruću piletinu i četvrtak od zore, pa do navečer.

Za kuhinjskim stolom, babo bi rukama odvojio batake piletine iz koje se pušio vreli zrak i svakome spustio na tanjir po jedan komad. Kada bi prinio veliki batak na svoj tanjir, svako za stolom bi prestao disati. Počelo bi odbrojavanje i iščekivanje.

Sestra i ja bismo se usudili malo podići pogled i zagledati jedno drugo, pa u mamu, koja ne bi dizala pogled od velikog batka s kojeg je moj otac skidao kožicu. Prebirao bi po mesu i ako bi vidio da nema dijela mesa koji je ostao roze ili krvav, ispustio bi zvuk nalik odobravanju i svi bismo odahnuli. Babo bi potom uzeo nekoliko komada pečenog krompira sa uljem i lukom i stavio ih sebi na tanjir. Mama bi odahnula s olakšanjem i klimnula glavom meni i sestri kojima bi u tom trenutku težak i veliki kamen bio skinut sa želuca. Svi bismo jeli u miru.

Ali kada bi babo prebirajući prstima i viljuškom po vrućoj piletini primjetio da je meso negdje ostalo roze ili krvavo, podigao bi pogled prema mojoj mami, a potom i prema nama, svojoj djeci. Odmahnuo bi glavom i dao nam znak da odemo po sobe. Sestra i ja bismo već tada, ustajući sa stolice počeli plakati, ali kada bi mama pružila ruke da nas uzme u naručje i umiri, babo bi je udario po rukama.

Sestra i ja bismo ušli u sobu, legli u krevet i pokrili se debelim ćebetom po glavi. Pravilo je bilo da suzama nadjačamo zvukove lomljave koji su dolazili iz kuhinje i dnevnog boravka. Zvukovi bi prestali negdje oko jedanaest navečer i kada bismo čuli nečije korake i otvaranje vrata u spavaćoj sobi, čekali bismo da osjetimo toplu ruku na ćebetu. Znali smo, to je mama i mogli bismo otkriti glave. Ako tople ruke na ćebetu ne bi bilo, pravili bismo se da spavamo. Vrata bi se ubrzo zatvorila.

Tako je sa svakim četvrtkom i vrelim zrakom koji je isparavao iz vruće piletine u tepsiji na drvenom kuhinjskom stolu, prolazilo naše djetinjstvo. Sa njim i svakim otkucajem srca koji bismo osjećali u grlu kada ne bismo znali da li će nas dodirnuti topla mamina ruka i da li će to značiti da je mama dobro i da joj babo ipak nije ništa uradio, jer piletina nije bila dovoljno pečena ili da li će se vrata spavaće sobe ipak samo zalupiti, gasili su se osjećaji sigurnosti i ljubavi prema ocu.

Sestra i ja smo od malena shvatili da ako autoritet dolazi sa strahom, onda to nije autoritet, već nesigurnost i nemogućnost da se na drugačiji način zaradi poštovanje najbližih.

Vreli zrak koji se pušio iz piletine nas je pratio i disao nam za vratom dugo godina nakon toga. Prestao je, onda kada je babo dobio tešku upalu pluća i za nekoliko mjeseci preselio. Nije bilo nijedne suze puštene i mislim da to nikome, čak ni našim komšijama, nije bilo čudno.

Sve je odahnulo, a sestra i ja smo odrasliji, prigrlili mamu, na čijim je borama na licu bio urezan svaki četvrtak kada piletina nije bila dobro pečena.