XAOZEN

"Golubana"

U glavi čujem zveket njihovih krila
Suština mi je to oduvijek bila.
Slika sunčanog proljetnog dana.
Priča koja bi se mogla pričati na sto strana.

U kantici zvecka kukuruz.
Mozak je na paši, a to je danas luksuz.
Slika avlije i moj otac sa glavom u oblacima.
Ali kod njeg... Nikad greška u koracima.

Zvižduće... A oni navikli na taj zov.
Pa u jatu slijeću na krov.
Zamislite da neka majka ima tu moć.
Da samo zvizne i iz tuđine će joj sin doć'.
A oni svoj dom pamte.
I odakle ih pustiš, oni se opet kući vrate.
Fascinantno je zar ne? Kako pamte to mjesto.
Ranjen, gladan, iscrpljen... Opet zna gdje mu je gnijezdo.

I kad bolje skontaš, vidiš u čemu je bit.
Koja ga to veže nit.
Samo tu je sa svojima, siguran i sit.

Tako i ja znam da nikad neću
Prodati mjesto gdje golubovi slijeću.
Samo tu sam miran, kakve god me brige lome.
Čujem zvižduk... Moj me Otac kući zove.