Moram prihvatiti da se neće vratiti,
Osjećaj je to kao da ponovno učim disati,
Kao da učim svoje prve korake,
Onako ispočetka, jovo nanovo.
Znaš, ponekad pogledam u ovo čudo,
Telefonom ga zovu.

Gledam i nadam se,
Da će zavibrirati, zablinkati.
Da ćeš to biti ti,
Spreman da podijelim komadić svoga dana.
Tako čekajući, shvatim da nikoga sa druge strane nema.

Kažu, svijet se mijenja, nonstop se kreće.
Kao da se ništa nije desilo, kao da je sve još onako kako je i bilo.
Ali, ovaj svijet se čini težak.
Miran,
Bezbojan.
Zamislite, imate tempere i boje a ne možete ofarbati ništa.

Prolazi mi svaka memorija kroz glavu,
Onaj tvoj ludi glas i ludi smijeh.
A ja razmišljam, kako sam te mogao više voliti.
Više cijeniti.
Razmišljam, da li nam je zaista bilo suđeno da budemo vječni?

Komadam se,
Kolebam se.
Kad i gdje, prestadošmo biti mi?
Jesmo li preskočili neki rutinski potez?

Eto, kažu ljudi da vrijeme liječi.
Može biti, kažem im.
Ali vrijeme ne liječi uspomene.
Ne liječi činjenicu da te želim u svim svojim budućnostima.

Iako znam da te neće ništa vratiti,
Još uvijek svjesno biram tebe...