Ostala mi je u ruci
i u grlu, za tobom,
kao knedla,
niska tvojih bisera.
Još uvijek neobjavljenih,
neiščitanih stihova.
Redovi budućih slavnih tekstova,
misli jednog sveznajućeg, mudrog autora
koji zna svijet u kojem žive njegovi likovi.

Ostala si mi kao planina:
veličanstvena i glomazna,
sa svojim sniježnim vrhovima
i pupoljcima cvijeta maka
po svojim prostranim livadama i poljima
kad se snijeg otopi.

Grlio bih tvoju planinu i sav njen snijeg,
i kad ništa na sebi, osim svog nagog tijela,
ne bih imao.

Hrlio bih tvome svjetlu i tvojoj riječi,
makar na tom putu gladan i žedan ostao
kao siromah najveći,
hodočasnik što je cijelim putem postio,
došao bih na tvoj prag.

Gdje je nestalo svjetlo?
Ko je potrošio sve riječi?
Ko je moju priču pisao bez tebe u njoj?

Čija je misao bila da ovom liku,
čak i da bez života ostane,
njegova beživotnost može biti prepreka?

Beživotnost nije strašnija
od života bez tebe.

I zato ja toliko jurim,
praćen podsmjesima i izrugivanjima drugih.

A ne znaju oni
da najslađi smijeh zapravo pripada meni
kad jednom svoju umornu i tešku glavu
u haljinu, na krilu tvome, spustim.