U krevetu. Prkosim svome nemiru.

Ali možda me ipak tu negdje - daleko od jorgana koji prekriva noge poput snježnog ogrtača - baš, u ovom konkretnom trenutku, čeka sudbina.

Život
Sve što po danu mogah - ne uradih I sad čeka, da u neprikladnom trenutku, opet zaigra u meni.
A grom te ne ubio, gdje bio si taj čitav tmuran dan?

Nema veze, kažu. Biće. Polako. Uvijek ima sutra.

To mene ubija.

Idiot prokocka dan. Idiot prokocka noć. A stati se ne sjeti. I gledati. Kako vrijeme teče. Na pješčanom satu.

————————————————————————-

Daleko su oni Što mi po glavi kližu Iz dana u dan
Da li znaju
Da tako mi klizat mogu?

—————————————————————————

Ne mogu.

Doðe mi da pobrišem sve što napisah prethodno. Poezija mi nije posebna. Da li pjesme što pišem nisu samo pokušaji da ostavim trag i da me se neko iz tog neprekidnog vanjskog svijeta prisjeti? Da me zapamti? Da me popljuje? Da me zavoli?

Ne znam. Zato odlučim pisat. A nek riječi polete dalje od mene. Da ih se moja duša više ne prisjeti.

Sklopi oči. Predaj se snovima tim.