Zašto te nije bilo tamo?
Šetao sam ulicama Berlina.
Miris trave i zvona bicikla su preovladavali.
Prolaznici.
Čudne face i čudni mirisi.

Čudni način odjevanja.
Zelenilo i voda.
Povijest i arhitektura.
Sve sam vidio.
Osim tebe.

Gdje li si bila?
Gdje si se skrila?
Možda ti je avion zakasnio,
Možda si bila tik iza mene.
Možda te nešto sputavalo.

A znaš i sama koliko čekam ponovni susret.
Koliko priželjkujem to.
Koliko sam nula bez tebe.
Koliko sam obični broj.
Išao sam u Berlin,
Ali ne zbog umjetnosti.
Išao sam jer sam tražio tebe.
U svakoj osobi, u svakom koraku.
U svakom momentu i trenutku.

Nije te bilo.
Našao sam umjetnost i površnu sreću.
Ali tebe nema, iako sam te najviše želio.
Iako sam sa tobom najbolji.
Kistovi, boje, ljepila, gluma.
U tome pronađoh smiraj.
Dok opet, tebe ne vidim.

Duša je tražila promjenu,
A ja sam znao da se ona ne želi promijeniti.
Bit će da sam tražio samo bijeg od misli o tebi, o svemu zajedničkom koje nikad nećemo proživiti.

Bilo je, kud god da krenem,
Misli me vraćaju tebi.
Ulice Berlina, možda jesu duge i šarolike, pune ljudi i raznih mirisa, ali nešto im ipak nedostaje.
To nešto se zove - ti.