Cijela kuća je mirisala na zelene jabuke.

Hodnik čije su daske na podu škripale pod težinom koraka svih ljudi koji su taj dan prešli prag naše porodične kuće ne bi li je ispratili. Zavjese u kuhinji i dnevnom boravku u koje se godinama prije toga uvlačio dim babinog duhana koji je nabavljao od čovjeka iz susjednog sela. Spavaća soba u kojoj su ona i babo noćivali. U kojoj ne postoji jedna stvar koju njeni prsti koji su mirisali na zelene jabuke nisu dotakli. Ormar pun njenih marama koje je vezivala oko glave svako jutro kad ustane i skidala ih jedino kad bi bila sigurna da smo svi legli na spavanje. A ne bi ih ni navečer skidala, da je babo nije molio da skine, kad je vidio da je tjeme svrbi i boli koliko ih jako stegne oko glave.

Nije željela da je vidi bez njene duge, valovite smeđe kose zbog koje je moj babo pomjerao brda kad su bili mladi. Samo da se nasmije i pusti svoju kosu.

„Narašće kosa, bona. Bitno nam je da ti ozdraviš.“, govorio bi joj babo.

Tvrdoglavo je odbijala da ošiša svoju kosu, a onda je presjekla. Vidjela je cijeli jedan pramen kako joj spada pozadi kad se kupala i prala kosu. Počela je vrištati i što je više prolazila prstima kroz mokru kosu da spere pjenu od šampona, to je više pramenova ispadalo. Ja i mlađa sestra smo ušle u kupatilo da joj pomognemo, ali se ona pokrila zavjesom od kabine za tuširanje i rekla da zovemo babu.

Babo je pokrio peškirom, kao dijete, i osušio je. Obukao joj pidžamu i donio joj stolicu da sjedne u kupatilo. Već tada nije imala toliko snage da stoji. Gubila bi ravnotežu na svaka tri minuta. Babo je uzeo mašinicu za brijanje i obrijao joj tjeme, dlaku po dlaku, pramen po pramen. Mama je sve vrijeme držala oči zatvorenima, da ne gleda pramenove koji padaju na kupatilske pločice svuda oko njenih nogu.

Napokon je otvorila oči kad je babo poljubio i rekao da je čak ljepša nego kad su se prvi put sreli. Izveo ju je iz kupatila. Na pragu kupatila je pogledala sestru i mene. Obje nas je zagrlila.

Vidjela sam babin pogled. Gledao je prema plafonu. Kao da je pogledom htio doprijeti do Boga. Samo nisam nikad mogla odgonetnuti, da li bi kudio Boga što je pustio da se mama razboli ili bi ga zamolio da je više ne boli.

Kad sam otvorila prozor u dnevnoj sobi, cijelu sobu je odjednom ispunio miris zrelih zelenih jabuka, čija su stabla bila svuda po dvorištu.

Prvi put, dva mjeseca nakon što je mama preselila, vratila sam se kući na selo i kročila u dvorište. Bio je rani oktobar, pa su stabla u dvoorištu bila puna zrelih zelenih jabuka.

Nekoliko mjeseci prije nego što će preseliti, mama bi sama pravila pitu od zelenih jabuka sa orasima i cimetom za nas. Čak ni zadnji dan koji je provela kući, prije nego što su joj se pluća počela puniti vodom i prije nego smo je morali odvesti da leži u bolnici, mama nije dala sestri ili meni da pravimo njenu pitu s jabukom. Ruke su joj drhtale, glava ju je bolila i kašljala je bez prestanka, ali je morala sama praviti svoju pitu.

Kada bi nam stavila po parče na tanjir, mi bismo se međusobno pogledali i nastavili jesti šutke. U zadnjih nekoliko mjeseci svog života, mama je stalno pravila pitu od nezrelih zelenih jabuka i zaboravljala je staviti šoljicu šećera, pa je pita bila kisela. Mama nikad ne bi ništa govorila o tome, pa nismo ni mi. Samo je noć prije nego što će preseliti rekla da misli kako joj je prošla pita s jabukama ispala kiselija nego sve druge prije nje.

Oktobarski vjetar koji je najavljivao dugu zimu i kišu je pomjerao lišće u krošnjama i proizvodio zvuk nalik šuštanju. Sunce koje je uveliko počelo da zalazi pomaljalo je svoje zrake između listova i plodova na granama. Neki od zrelih plodova su već bili na zemlji.

Sagnula sam se da pokupim jedan od njih sa zemlje. Skinula sam par grumenova zemlje s njega. Gledala sam kako se sjaji na zalazećem suncu. Zatvorila sam oči i zagrizla jabuku. Bila je tvrda i kisela.

Kada sam ih ponovo otvorila, ona je stajala pored mene. Mirisala je na zelene jabuke, s maramom čvrsto svezanom oko glave i s očima punim zalazećeg sunca. I prisutnosti. Otišla je, ali je još uvijek tu.