Postoje daljine koje čovjeka prizivaju još prije nego što nauči kome zapravo pripada. U nijemim pustošima probudi se šapat istine, onda kada čovjek zaželi samo muk. Ogoljele duše kleče pred iskonom, osvrćući se oko sebe u neznanju i pred tišinom koja ih nadilazi. Nebeski svod krase svjetla i sjene, i negdje u tom spektru sumornog sivila čovjek pronađe sebe, u bitci između onoga što živi i onoga što zapravo jeste. U tom trenu srce prvi put osjeti teret vlastitog postojanja. Tada nestaju imena, putevi i vrijeme - ostaje samo čovjek koji ćutke posmatra nebeske visove.

U srcu se javlja žamor riječi zarobljenih u tišini. Kada bi ljudska ruka mogla osjetiti ono neopipljivo, srce bi puklo pod pritiskom. Umjesto toga proživljava svoje dane u skrivenoj slutnji i usporava ritam pod strehom sjećanja.

Vrijeme curi poput pješčanog sata i izmiče u trenu, i prije nego skreneš pogled u drugu stranu. A možda bi i zastao pred svjetlima semafora, dok mijenja svoje boje na još jednoj raskrsnici. I premda to rijetko priznajemo, iza prividne ravnodušnosti svako srce čeka svoje zeleno svjetlo. U tom iščekivanju treperi pod svjetlima reflektora dok postepeno iščezava, skupljajući posljednje djeliće onoga što je nekada nazivalo svojim.

Postoje staze kojima čovjek kroči samo onda kada ga nemir povede dalje od poznatog. Nerijetko upravo takva putovanja postanu prekretnice ka nekim novim svjetovima. Čovjek, često gonjen vrletnim željama, postane najveći pustolov kojeg je ovaj svijet mogao vidjeti.

U utrci s vremenom neizbježan je gubitak. Ali često to postane jedna od onih vrsta „sreća u nesreći”, kada čovjek potroši decenije gledajući u zvijezde, samo da bi na kraju shvatio da su najljepša sazviježđa pred njegovim stopalima. Jedan korak, jedan tren, dijeli nas od hvatanja neuhvatljivih želja, a ipak ih čitav život posmatramo kako izmiču vrhovima naših prstiju.

Možda se odgovor krije u utjehi, onoj misli koja ti nikada ne napušta um, već se vješto kovitla sa svakim novim danom. Polahko obuzima čovjekovo biće i osjetiš je u svakom uzdahu. Čovjek, čini se, čitav život opstaje zahvaljujući jednoj misli koju nikada nije uspio pustiti.

Postoje pitanja koja žive u nama mnogo prije nego što pronađemo riječi za njih. A riječi - one su me iznova pronalazile nakon svakog mog lutanja. Možda su upravo one jedino mjesto na kojem sam oduvijek umjela postojati.

Pored svih puteva koje sam mogla izabrati, najljepši je onaj koji vodi do nje.