Želio sam da ne znači mi ništa
kad vidim u gužvi uvojak kose na nečijoj jakni
koji podsjeća na tvoj.
Dugu talasastu i smeđu kosu
na koju bi u neka doba
stavljali vijenac od bijelih rada
i lovorovog lista.

Želio sam da budeš mojoj duši
manja od zrna maka,
a ti koja nikoga, pa ni mene, nikada nisi slušala,
od zrna u meni sve si više rasla.

Želio sam da ne bole me
ni osmjeh, ni oči,
ni ben na tvojoj ruci
kad zavrneš rukav.

Želio sam da rasteš, ali ne u meni.
U meni nije tvoja zemlja.
Ja ti nemam čime hraniti korijen.

Želio sam da nestanu sjećanja
i da utihne ova melanholija
koja proganja srce moje
od kada sam prvi put čuo tvoju pjesmu.

Želio sam da te nema u meni,
a da tamo negdje, u dalekim zemljama,
u svijetu u koji moja noga neće kročiti
pišeš svoju priču s nekim
kome neće biti problem i neće se prepasti
kad ti ruka zadrhti,
jer si previše dugo pisala.
Pomoći će ti da staviš olovku na sto.
Poljubiće ti ruku da umor brže prođe.

Želio sam da nikada više ne poželim
nešto što je nalik tebi,
a od onda, kada te više sa mnom nije bilo,
želio sam samo ono što si ti.