Kad smo bili mali, nas djecu koja su živjela u seocetu nadomak guste borove šume, plašili su pričama o Ženi koja se pojavljuje u šumi svakog trećeg punog mjeseca i jede djecu koja ne slušaju svoje roditelje i starije.

Po njihovim pričama, koje smo slušali šćućureni i zgurani jedni uz druge, skoro na krilu osobe koja bi nam pričala o Ženi koja jede mjesec i djecu, bila je to mlada žena koja se udavila u izvoru ispod litice na kraju šume. Stala je na liticu u svojoj bijeloj haljini, koju je trebala nositi na svojoj svadbi sa momkom koji je prevario s drugom ženom iz susjednog sela. Pod punom mjesečinom, obmotala je svoju dugu tamnosmeđu, skoro crnu kosu oko tankog vrata i stegla vrat toliko jako da se okliznula i pala u izvor.

Od tada svakog trećeg punog mjeseca pričali su da dolazi na istu liticu s koje je pala i jede pun mjesec.

Jedan pijanac u selu nam je pričao kako je jednom vidio da se razgolitila pred svjetlošću punog mjeseca i zavijala kao vučica. Pričao nam je da je vidio kako joj niču vampirski zubi i da je zbog toga što je sebi oduzela život Bog prokleo i pretvorio u vampiricu koja će se svakog trećeg mjeseca morati vraćati na mjesto gdje je ispustila dušu i pržiti se na mjesečini, dok ne isplati za svoj grijeh. Do tada joj duša neće biti mirna.

Stara komšinica koja je živjela najbliže šumi je na jednoj sjedeljci rekla da njen smrtni grijeh nije što se ubila, nego ljubomora, što je momak kojeg je voljela izabrao drugu djevojku, mlađu i ljepšu od nje. Pa pošto joj duša gori u toj ljubomori, noću se potkrada pod postelju mladih parova kao ženka komarca ili moljac i ugrize djevojku ili ženu koja spava s muškarcem u postelji za nogu. Ujutru kad se probudi, ta žena više ne voli svog muškarca ili on počne da ne voli nju i da je vara sa drugom ženom iz sela.

Svaki put kada bi neki muškarac u selu prevario svoju ženu i otišao s drugom ili riješio da drugu ženu dovede u kuću u kojoj mu još uvijek živi stara žena, niko, čak ni druge žene, nije krivio muškarca, već Ženu koja jede mjesec.

A kad su htjeli da nas uplaše da ne ostajemo do kasno u noć napolju u igranju lopte, pričali su nam da Žena koja jede mjesec ne krade samo mjesečinu, već i malu djecu i drži ih žive, ali zatvorene u svojoj utrobi, jer nikad nije mogla da rodi svoju djecu muškarcu kojeg je voljela.

Svaki put kada bi neko dijete u selu navečer nestalo, krivili su Ženu koja jede mjesec i odlazili sa oružjem u šumu iza ponoći da je nađu i probodu kolac kroz njeno mrtvo srce. Govorili su da će jesti njeno srce, ako ga još uvijek ima viljuškama i noževima ubadati kao džigericu.

Ne znam zašto, ali više sam žalila Ženu koja je jela mjesec, nego što sam je se bojala.

Jedne večeri, moja sestra i ja, sat vremena iza ponoći, iskrale smo se iz kreveta da nas niko ne čuje i izašle kroz prozor u baštu. Bile smo u dugim bijelim spavaćicama i prošunjale smo se iz dijela bašte u kojem je bilo grmlje ne drvena ograda na put. Išle smo šćućurene jedna uz drugu, pazeći na svaki šum. Gazile smo stopalima na kojima su bile čarape i tanki opanci po grančicama i travi, dok nismo došli do litice na kraju šume.

Čulo se šuštanje i žuborenje izvora ispod litice i mjesec se u svoj svojoj punoći već bio spustio preko litice. Preko noge mi je prešla gusjenica i sestra i ja smo vidjele da jedna vjeverica u svom gnijezdu u drvetu virka prema nama.

„Vidiš da je nema. Samo nas plaše pričama. Hajmo odavde. Prije će se pojaviti kakav vuk, nego Žena.“, rekla je moja sestra.

U tom trenutku žuborenje izvora se odjednom prekinulo i više nijedan insekt nije pravio buku svojim krilcima. Vjeverica u gnijezdu na drvetu se uvukla u rupu u stablu. Pored nas je prozujala ženka komarca i na trenutak se zaustavila pored nas. Nastavila je letjeti prema mjesečini. Kada je stigla do samog kraja šume na liticu, iz krila joj je potekla duga bijela vjenčanica, a po vjenčanici se počeli redati uvojci tamnosmeđe, skoro crne kose.

Ženi koja jede mjesec koža i vjenčanica su svijetlile plavim kristalima. Počela je skidati svoju vjenčanicu i praviti pokrete rukama, kao da igra ritualni ples ili se kupa u mjesečevoj svjetlosti. Odjednom je zaustavila svoju ritualnu igru i okrenula se grudima prema mjesecu. Napravila je pokret rukama kao da cijepa grudi. Držala je krvave komade rascijepljenih grudi u rukama i bacila ih u izvor.

Morala sam sebi i sestri staviti ruku preko usta, da ne bismo počele vrištati od užasa.

Mlada žena je i sama počela vrištati i ispuštati krike i pružati ruke prema mjesecu. A mjesec kao da joj se odazivao, pa je pružao svoje zrake prema njoj. Kao da je svjesno i želeći hranio.

Odjednom, nepozvana i ničim ometena, mlada Žena je okrenula svoje rasparčano tijelo ispunjeno mjesečinom i počela hodati ka mjestu gdje smo se moja sestra i ja krile. Niz usta joj je curila tekućina nalik na krv, a plavi kristali na njenoj koži su više ličili na bodeže. Obje smo počele vrištati. Saplele smo jedna od drugu i pale na lišće i travu. Počela sam svojim tijelom sakrivati sestrino. A onda sam osjetila na svojoj ruci njen dodir, kao vrućinu, kao sunce.

Probudila sam se ujutru u samu zoru u svom krevetu u spavaćoj sobi. Gorila sam od temperature. Pred očima mi je bilo mutno, ali sam uspijela razaznati lik svoje majke koja mi stavlja hladnu oblogu na čelo i sirće u čarape na stopala.

„Mama, gdje sam ja to?“, pitala sam u bunilu. „Jesam li u šumi? Gdje je žena? Gdje mi je seka?“

Mama me je zbunjeno gledala. „Kakva žena? U svojoj spavaćoj sobi si. Goriš od temperature. Cijelu noć ti je pokušavam spustiti.“

Odahnula sam s olakšanjem.

Okrenula sam se prema ogledalu blizu mog kreveta i rukama sebi razbarušila kosu mokru od maramica natopljenih vodom.

Na mojoj ruci je bio plik koji je podsjećao na ujed komarca, a meso na mojoj ruci je bilo plavo.