Sva djeca u domu su se radovala kada bi došla žena s crvenom aktovkom u ruci. Bila je to mlada žena u svojim kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama.

U desnoj ruci je uvijek nosila crvenu aktovku boje zrele trešnje. Kad god bi je neko od djece u domu vidjelo kako otvara malu kapiju ispred kamene fontane u dvorištu doma i kreće se prema ulaznim vratima, dojurilo bi ushićeno da javi ostalima da je stigla žena s crvenom aktovkom. Svi koji bi u to vrijeme bili u sobi koju smo svi djelili i nazivali je zajedničkim dnevnim boravkom, skočili bi od radosti i pojurili prema prozoru ne bi li pogledom uhvatili rub njenog crnog kaputa koji joj je bio malo ispod koljena i na kojem bi uvijek bilo tragova snijega, lišća ili kiše.

Maida, devetogodišnja djevojčica riđe kose i lica čije su jagodice bile pune pjegica, s kojom sam tada djelila spavaću sobu, jednom mi je rekla da je vidjela kako ženi s crvenom aktovkom u ruci rastu sniježne pahulje na rubovima kaputa.

„Glupost“, pomislila sam, „kako nekome mogu samo tako rasti pahulje na kaputu?“

Poražavajući svoje racionalnost i logiku, obećala sam Maidi da nikome neću reći tu tajnu. Maida je bila sretna s tim.

Mlada žena koja je uvijek nosila misterioznu crvenu aktovku u ruci, imala je dugu tamnosmeđu kosu u valovima koju bi joj vjetar mrsio i raznosio svuda po licu i kaputu kad god je napolju bilo hladno i vjetrovito.

Uprkos tome što joj nismo znali ni ime, a kamoli nešto više o tome ko je ona, žena s crvenom aktovkom bila nam je pojam ljepote i dobre kume koja bi se uvijek pojavljivala u svom žutom taksiju, za koji smo mi voljeli vjerovati da su magični i nevidljivi konji.

Donosila bi nam slatkiše u džepovima i krijući nam ih stavljala u šake, čak i onda kada bi je sestra Ana, jedna od časnih sestara koje su se brinule o nama, prijekorno upozorila da nam ne daje više bonbona i slatkiša, jer smo za ručak dobili kolač s makom i suhim šljivama ili medenu pitu.

Kolač sa makom i suhim šljivama i medena pita, uz poneki ustupak kada bismo dobili kolač od šargarepe sa slatkom pavlakom, bili su slatkiši koje smo najčešće jeli u domu. Slatkiši i kolači ustvari nisu bili dio obroka koji su bili planirani za djecu iz doma, ali smo ih ipak jeli često nakon ručka ili večere, zahvaljujući ljudima koji su donirali novac za ono što nam je nedostajalo kako ne bismo osjećali da živimo život toliko drugačiji od naših vršnjaka koji su odrastali u porodicama u kojima su se i rodili.

Djevojčice mojih godine često su govorile kako će, kada napune osamnaest i budu izašle iz doma, kupiti svaka svoju crvenu aktovku boje zrele trešnje, crni kaput malo ispod koljena i izgledati i ponašati se kao žena s crvenom aktovkom.

Jednom su starije djevojčice u domu organizovale takmičenje i trudile se nadmašiti jedna drugu u tome koja će napraviti najbolju imitaciju izgleda, hoda i gestikulacije koju je imala žena s crvenom aktovkom. A nagrada za djevojku koja je imala najbolju imitaciju žene s crvenom aktovkom, bili su bonovi svih drugih djevojčica koje su s njom bile na istom spratu u domu. Djevojčice su dobrovoljno pristale da pobjednici daju svoje bonove za slatkiše i večere po njenom izboru za mjesec dana. Ženama koje su radile u domskoj menzi sigurno je bilo čudno vidjeti kako ista osoba svaki dan uzima kolač kada su bonovi za slatkiše bili dostupni svaki treći ili četvrti dan.

Osim što smo znali da je žena s crvenom aktovkom bila lijepa i dobra kuma koja nam je donosila slatkiše i ubjeđivala časne sestre koje su nas čuvale da s vremena na vrijeme prekršimo neko domsko pravilo, znali smo i da uvijek dolazi s posebnim razlogom. Taj razlog joj je u očima djece u domu pridavao još veću vrijednost.

Kad god bi se žena s crvenom aktovkom pojavila, znali smo da nam, osim slatkiša, donosi i vijest o tome da je neka porodica napolju, koja ne može imati svoje biološko dijete, odlučila usvojiti nekoga od nas. Ili da su biološka majka ili otac nekoga od nas, odlučili doći u dom i upoznati svoje dijete koje su u tom istom domu ili negdje drugo ostavili kada su bili previše mladi, previše neiskusni, previše uplašeni ili previše siromašni da bi ga zadržali. Uprkos tome što su nas ljudi napolju gledali sa žalosti i pitali se kako bi bilo koji roditelj bio u stanju ostaviti svoje dijete i dati nekom drugom da se brine o njemu, većina djece u domu, što su bili stariji, više su razumjeli roditelje koji su ih ostavili.

I ja sam često razmišljala o svojoj majci ili ocu ili rođacima koje možda imam napolju, možda čak i u istom gradu, a ne znamo jedni za druge.

Htjela sam vidjeti na koga sam to dobila svoju smeđu valovitu kosu i krupne smeđe oči, kao u vjeverice. Znatiželju, ali i urođeni oprez i nepovjerenje prema svijetu napolju. Logiku da stvari ne pravim patetičnim, ali da istovremeno bez srama pustim sebe da osjećam.

Uprkos znatiželji da saznam ko su moji biološki majka i otac, nisam tu potrebu osjećala toliko intenzivno. Bilo bi lijepo, ali ne i potrebno. Ali i ja sam, kao i svako dijete koje je većinu svog života ili čak cijeli svoj život provelo u domu, samo željela da napunim osamnaest i izađem. Za dijete u domu, izaći iz doma znači konačno početi živjeti život. Život u kojem sestra Ana ili neka druga časna sestra ne određuju kada se ide u krevet i kada se svjetla gase. Htjeli smo osjetiti kako je to kada vrijeme ne prolazi tako što ga mjerimo, već tako što živimo. Živjeti van doma značilo je prestati odbrojavati.

Zato smo se svi radovali kada žena s crvenom aktovkom dođe. To je značilo da će neko od nas konačno prestati odbrojavati.

Sjedila sam sklupčana na fotelji u domskom dnevnom boravku. Glave naslonjene na tvrdi naslon fotelje i s Tolkien-ovim „Gospodarem prstenova“ u rukama. Taman što sam počela prelistavati prvi dio trilogije „Družina prstena“, koju smo među ostalim knjigama dobili kao novogodišnji poklon za našu biblioteku od velike gradske biblioteke, kada je sitna djevojčica piskutavog glasa, koja je stajala pored prozora pored mene, viknula „Žena s crvenom aktovkom!“ i svi su odmah pojurili da je vide kroz prozor.

Znali smo, danas će neko od nas saznati da ga jedna porodica napolju želi usvojiti ili da je neko od njegovih bioloških roditelja ili rođaka, došao da ga upozna.

Sestra Ana je ubrzo nakon što smo vidjeli ženu s crvenom aktovkom da ulazi u dom, ušla u dnevni boravak i počela očima prelaziti preko lica djece koja su bila unutra. Svi smo je posmatrali i čekali kome će prići ili dati znak rukom da priđe.

Ovaj put je oči zadržala na meni. Osjetila sam da mi je neko uhvatio srce i počeo ga gnječiti u svojoj šaci. „Nije moguće da ide prema meni. Nije...“, mislila sam.

Sestra Ana je stala ispred mene i prekinula me u mislima.

„Pođi sa mnom.“, rekla mi je i pokazala da ustanem.

Osjetila sam da mi je zapela knedla iz jučerašnje supe u grlu. Svi su gledali u nas dvije ne trepčući i ne dišući. Drhtavim nogama sam ustala i čvrsto stegla knjigu i pritisla je uz svoje grudi. Sestra Ana je prvo pogledala u knjigu, pa onda u mene. Rukom mi je pokazala da idem ispred nje.

Znala sam iz priča djece koja su usvojena da mi slijedi hod kroz dugi sivi hodnik koji mi se činio dug nekoliko kilometara. Osjećala sam da tom hodniku nije bilo kraja, a siluete sestre Ane i mene koje su nas pratile kao sablasti djelovale su mi džinovske. Napokon sam ugledala vrata sobe koju smo svi nazivali Plava soba.

Plava soba, nekome ko je nekad posjetio nekoga u zatvoru i vidio kako izgleda sobica u kojoj čuvari puštaju zatvorenike da uživo pričaju sa svojim porodicama ili advokatima, izgledala bi identično. Imala je plave zidove, prozore i sto sa dvije stolice u sredini. Ipak nije bio u pitanju zatvor, već dom i nas su učili da prstom ne upiremo u one koji su krivi što smo tu.

Kada smo stale ispred vrata, konačno sam progutala knedlu i pogledala sestru Anu u oči. Sestra Ana me je nježno, skoro majčinski, pomazila po kosi. Stavila mi je obje ruke na ramena.

„Uđi. Tu je.“, rekla mi je tiho, ali ohrabrujuće.

Klimnula sam glavom i krenula dohvatiti bravu na vratima.

Ko je tu? Moja mama? Moj tata? Neki rođak?

Prvi put u životu, bilo me je strah i nisam osjećala da moja logika može raditi za mene. Bio je samo strah. I iščekivanje.

Sestra Ana je sklonila svoje ruke s mojih ramena i ja sam otvorila vrata. Oprezno sam ušla u Plavu sobu, gledajući u pod.

Kad sam konačno odlučila prodisati i pogledati osobu koja je sjedila na stolici za malim stolom ispred mene, vidjela sam crvenu aktovku na stolu. Prvo aktovku, a onda i nju. Ženu s crvenom aktovkom.