Vodila me je kroz stazu u dubokoj šumi, čije je tlo bilo prekriveno tepihom od lišća, koje su jesenji vjetar i zima počeli otkidati s grana i obarati na zemlju.

Gazila je po lišću nježno i polako, dok joj se duga bijela haljina, koja joj je prekrivala cijelo tijelo, vukla kao plašt iza nje. Iako je haljina dodirivala vlažnu zemlju iz koje je isparavala ljubičasta magla, nije se isprljala. Bila je čista i bijela kao snijeg. Haljina joj je prekrivala i ruke, ostavljajući malo prostora, tek toliko da joj se naziru vrhovi prstiju i nokti.

Kretala se kao priviđenje, za kojim je disala sva šuma. Drveće kao da je protezalo svoje grane da udahne miris koji je Žena ostavljala za sobom. Bio je to miris rasvjetalih proljetnjih ruža, čije latice kao da je neko posuo medom.

Kosu i glavu joj je prekrivala bijela mahrama. Nisu se nazirale obline njenog tijela, tako da isprva nisam mogla s preciznosti reći da je figura koja je išla ispred mene i nekud me vodila, bila žena, ali mi je srce i utrobu obuzela neka toplina. Majčinska. Osjetila sam se kao novorođenče koje majka prvi put uzima u ruke, prinosi svojoj koži i stavlja na njedra. Osjetila sam se kao da se ponovo rađam.

Tlo ispod mojih nogu bilo je klizavo i osjećala sam kao da bih svaki trenutak mogla pasti, ali su neke nevidljive, nježne i jake ruke, držale moja stopala prikovana za zemlju.

Počele smo se kretati niz malo brdo i kada sam pogledala u nebo, iznad nas je bio kameni most. Bio je sličan onim starim mostovima koje smo mogli vidjeti u historijskim knjigama. S tog mosta, neko koga ja nisam vidjela, bacao je latice na mene i Ženu s mahramom na glavi. Osjećala sam kako mi latice dodiruju lice kao kapi kiše. Vlažne i hladne. Ubrzo je šuštanje lišća i tihi vjetar u šumi rasporio pljusak. Umjesto kapi kiše, s neba su padale latice.

Prošle smo ispod mosta i osjetila sam kao da mi ista nevidljiva sila, nježna, ali jaka, koja mi je maloprije držala stopala prikovana uz tlo, da se ne bih okliznula i pala, izvlači iz glave, pluća i želuca sve brige, strahove i nedoumice. Kao niti. Mogla sam vidjeti ispred sebe kao izdišem ljubičaste niti.

Pljusak je bivao sve jači, kako smo se približavale fontani na sredini šume. Nigdje nije bilo kapi kiše, samo latice.

Žena se zaustavila pored fontane i izvukla knjigu ispod bijele haljine. Stavila je knjigu na zid fontane. Knjiga je bila srednje veličine, sa poleđinom crne boje sa zlatnim linijama koje su iscrtavale ukrase.

Žena je polako iščezavala iza fontane i gubila se u šumi.

Ja sam se približila fontani od bijelog mermera iz koje se slivala voda na sve strane. Osjetila sam kako mi hladna voda kvasi bosa stopala i kako mi se niz lice slivaju hladne kapi vode. Iako je voda u fontani bila hladna, bila je prijatna i nisam više osjećala nikakav strah ili zabrinutost. Samo mir.

Dotad, prvi put sam vidjela svoje ruke, kada sam posegnula za knjigom koju je nepoznata Žena ostavila na pozidi fontane. Ruke mi je prekrivala tkanina bijele haljine i ostavila je tek toliko prostora da se vide vrhovi prstiju i nokti. Podigla sam knjigu i prigrlila je uz svoja njedra. Kao novorođenče.

Kada sam pogledala prema svojim stopalima, nisam ih mogla vidjela. Tkanina duge, čiste i kao snijeg bijele haljine je prekrivala i njih.

Nagela sam se nad vodu u fontani. Bilo mi je jasno zašto sam sve vrijeme mogla vidjeti samo figuru tajanstvene Žene s mahramom na glavi.

U vodi, kao u ogledalu, kristalno jasno, vidjela sam svoje lice. Ozareno i čisto. Kosa mi je bila prekrivena bijelom mahramom.

Tajanstvena Žena s mahramom sam bila ja.

Probudila sam se iz sna narednog jutra.

Nije bilo u meni nikakvog osjećaja zbunjenosti ili straha. Samo prihvatanje da je došlo vrijeme da duša odgovori uzvišenom pozivu.

Taj dan sam odlučila da se pokrijem i stavim hidžab.