Probudila se ujutru rano
Da ga isprati na posao.
Napolju još uvijek
Nije bilo ni svanulo,
Niti su prve ptice bile
Počele svoju pjesmu.
Samo se čulo pokoje auto napolju
I glasovi onih
Koji kreću na posao u zoru
Da ne bi zapeli u saobraćaju.
Ona nije željela da on sjedi sam,
Dok pije prvu jutarnju kafu
I oblači odjelo.
Prišla mu je kose zavezane
I podignute u nemarnu punđu
Iz koje lepršaju dlake.
Pogledala ga je svojim
Krupnim očima,
Onim što ih samo ona
I vjeverica ima.
Stavila mu je meke i tanke prste oko vrata
I poljubila ga u vrat.
Savila mu je kragnu i kravatu
Da bude uredan.
On nije imao radoznale i bojažljive
Oči vjeverice.
Njegove su bile mirne.
Dostojanstvene.
Produhovljene.
Čitao je mnogo u mladosti.
I sad čita.
S tim što su tad sijalice u njegovoj glavi
Napajale želja za znanjem i razumijevanjem.
A sada za izbjegavanjem.
Nje.
Podsjećanja da nije izabrao
Onu koju je zaista volio.
A dugo je sebe
Pokušao ubjediti u to
Da može voljeti i onu ispred sebe.
Draga mu je.
Živahna vjeverica.
Ali ne kao ona od koje je pobjegao
Kao mlad i nezreo.
Od želje da ništa ne propusti.
Od straha da će ga ona sputavati.
A sada onu pored sebe
Gleda kao neželjenog gosta
Koji je davno iskoristio svoju dobrodošlicu.
Ona izvadi piletinu iz zamrzivača
I svaku noć napravi piletinu
U sosu od pečuraka.
Misleći da je njegovo omiljeno.
On joj je to rekao.
Ne zna ni sam zašto.
Vjerovatno da nikad ne bi upoznala
Stvarnog njega.
I tako su se njihove noći
Pretvorile u duge,
Nesnosne
I hladne zime.
I pokoju iskru topline
Koju on izvadi iz džepa pidžame
Kao šibicu.
Bilo mu je žao sebe,
A još više nje.
Ona ništa nije znala,
A samo je htjela biti voljena.
Znao je,
Volio bi je drugi više nego on
I dao ono što ona stvarno zaslužuje da ima.
Znao je,
Jedino muškarac koji je kukavica
Može probuditi u ženi ljubav
Bez namjere da joj istu i da.