Osoba sam koja se uvijek nasmije čak i nepoznatima, kojoj djeca prilaze bez straha i ljudi otvaraju dušu kao da se znamo oduvijek. I uvijek sam vjerovala u onu rečenicu: „Kako zračiš, tako privlačiš.“ Zato sam se trudila biti dobra u svakoj ulozi: kćerka, prijatelj, kolega, partner. Davala sam svoje vrijeme, strpljenje i ljubav. Bila sam 100% posvećena u svakom odnosu, odricala se svojih prioriteta i potreba da bi bila tu za druge. I nekako sam uvijek mislila da je to dar, ali i obaveza, ako već zračiš toplinom i dobrotom, onda se od tebe očekuje da je dijeliš i da pomažeš drugima. Vjerovala sam da će se sve to jednog dana vratiti, baš poput bumeranga.
Sve što sam starija, sve češće se pitam, ima li to stvarno smisla? Jer ponekad imam osjećaj da što više daješ, to više ostaješ prazan. Kao da se dobrota izgubi negdje usput, ne vrati ti se uvijek u istoj mjeri. I umjesto zahvalnosti, znaš dobiti šutnju. Umjesto zagrljaja, leđa. Umjesto podrške, kritiku. Umjesto razumijevanja, ljutnju. Umjesto povjerenja, ogovaranje. Umjesto istine,laž. Umjesto iskrenosti, zavlačenje i manipulaciju. Nekad izgleda kao da se dobrota izgubi negdje na putu, kao da se ne vraća uvijek onima koji je šalju. Kao da bumerang zastane u letu i nikad se ne vrati nazad.
I to boli. Boli kad shvatiš da tvoje strpljenje nije prepoznato, da se tvoja odanost podrazumijeva, da tvoji pokušaji da budeš tu nisu nikome ništa posebno.
Boli kada svaki dan moraš biti jak i da nemaš pred kim da se slomiš na milion dijelova. A nekad samo to i poželim, da se slomim, da se isplačem jer možda tada sve prođe.
Dok gledam druge ljude i njihove loše postupke, loš karakter, pokvareno srce, da imaju mnogo više sreće, da se razumije i opravdava njihovo ponašanje, pitam se dal se moja dobrota zaista isplati? Kada će doći moj red na sreću i da mi se vrati moja dobrota?
Boli jer sam se nadala da će moja ljubav i trud biti ogledalo koje mi vraća osmijeh, a umjesto toga gledam u prazninu.
Najviše zaboli spoznaja da oni kojima si pružio najviše, nekad odlaze najlakše. Kao da je najlakše pustiti ruke koje su bile najsigurnije. Kao da je najlakše nas povrijediti koji čista srca ulazimo u svaki odnos. Nas koji nesebično volimo…To nam je možda i najveća kazna…Ljubav.
I onda te taj osjećaj praznine proguta, kao da su svi tvoji pokušaji da budeš dobra osoba ostali bez smisla. Kao da tvoj bumerang nikad ne pronađe put nazad, već završi negdje na pola puta, kod ljudi koji ga nikad neće cijeniti. Uvijek završi na pogrešnom mjestu. Uvijek.