Pročitali ste naslov ovog članka i otprilike vam je jasno o čemu je riječ: o zanemarenosti ovog remek-djela iz sarajevske ratne književnosti. Ovo djelo daje nadu za svu djecu, životno ugrožena ratnim zbivanjima, toliko vješto napisano da može biti itekako relevantno za bilo koju tačku na svijetu u ratu. A kod nas je poprilično nezastupljena jer ovakav sarajevski dragulj nije još dobio svoje bosanskohercegovačko izdanje (te time postaje jako malo zanemaren u bh. javnosti u kojoj jako malo ljudi zna toliko dobro engleski jezik). Ja lično bih se trebao pomiriti s činjenicom da neću moći naći ovu knjigu ''kod nas'' da nisam naletio na nju u jedinoj engleskoj knjižari u Sarajevu ''Books.ba'' (da napomenem: ovo nije reklama knjižare).

Mogu se donekle složiti s osobama koje su čitale ovu knjigu i rekle da nije napisana ''uzvišenim književnim stilom'', ali ne bi ni trebao - u pitanju je dnevnik djevojčice Sarajeva. Ono bi trebalo služiti kao jedan od pouzdanijih historijskih dokumenata koji svjedoče o dešavanjima u glavnom gradu Bosne i Hercegovine od 2. Septembra 1991. (kada Zlata počinje pisati) do 17. Oktobra 1993. (posljednji zapis prije nego što s porodicom ode u Pariz). Čitatelju bi se definitivno svidjela iskrenost i pouzdanost autoričine perspektive o dešavanjima oko nje, te njena požrtvovanost da zabilježi svaki detalje, zapažanje i osjećaj dok su granate po gradu redovno padale.

Pored toga što apelujem da pronađete način da pročitate ovu knjigu, također apelujem bh. izdavačima da izdaju ovu knjigu na naš jezik. Koliko sam ja istražio, ima izdanja na hrvatskom i slovenačkom jeziku (što se tiče bivših jugoslavenskih republika), ali slabo da su dostupna na našem području. Time što ja ovu knjigu smatram ''sarajevskim draguljem'' - to bi bio dovoljan i najveći razlog za objavljivanje u bh. izdanju.