Ljudima sam prestala pričati o tebi.
Svi su se već bili umorili
Od toga da se stalno vrtimo u krug.
Moja ista priča. Ista pitanja.
Njihovi uvijek isti odgovori.
Ista poruka na kraju.
Ne voli te.
Ne vrijedi se više preispitivati.
Šta si ti mogla bolje,
A šta on.
On je izabrao da ode,
A ti sad moraš izabrati sebe.
Da te ne spominjem,
Počela sam raditi dva posla.
Pišem svaki dan.
Spremam zbirku kratkih priča,
Možda bi bio ponosan da znaš.
Trčim.
Pravim više od deset hiljada
Koraka na dan.
Radim vježbe. Treniram.
Učim dva nova jezika.
Razmišljala sam o tome
Da ponovo počnem igrati šah.
Ili trenirati neku borilačku vještinu.
Nikada se više i bolje
Nisam brinula o sebi.
I nikada manje o tome
Gdje si ti.
Šta radiš.
I s kim se sada dječački
Lijepo smiješ.
Svaki put kad pomislim na to
Da se s nekom drugom sad
Možda iskrenije smiješ;
Da iniciraš više izlazaka;
Pišeš joj poruke,
Koje sam ja toliko htjela da dobijem;
Mislila da ih trebam crtati,
Jer ti nemaš toliko iskustva u tome,
Ne razumiješ;
Da si za nju spustio svoje zidove,
Koje si sa mnom toliko
Čvrsto i visoko držao;
Da ona možda zna nešto što ja nisam znala;
Neki način da se osjećaš sigurnije
I da želiš da ostaneš,
Uprkos tome koliko si zauzet
I koliko obaveza imaš;
Da ona nikada ne čuje
Nijedan od tih izgovora.
Svaki put kad pomislim da je ona ta,
Slomi se još jedan dio mog srca.
Ne zna za to niko, ne znaš ti,
Zna pjesma.