Veliki pozdrav dragi čitaoci, babuka je tu sa novom hit kolumnom. Često se u razgovorima sa novinarima ponavlja pitanje o inspiraciji i kako neko ko se bavi muzikom piše tekstove? Valjda ljudi koji se ne bave pisanjem misle da se to desi u nekim magičnim trenucima, da pisci moraju da upale svijeće po kući, zarone u duboku meditaciju i onda počnu zapisivati riječi na papir. Ja se evo pisanjem bavim preko dvadeset godina i tekstove sam pisao u raznim situacijama. Ujutro uz kafu, na putu u mobitel, navečer u mobitel, snimao glasovne poruke i tako dalje. Naravno da postoje dani kada ne možeš složiti ni jednu rečenicu, ali takve dane ima svako, bez obzira kakvim se poslom bavio. Sa druge strane, dese se trenuci kada prosto iz tebe “lije” i u cugu napišeš više pjesama. Tada mi uvijek pada napamet Dolly Parton koja je svoja dva najveća hita “Jolene” i “I will always love you“ napisala isti dan. Takvih dana nema puno. I ja bih na prste jedne ruke mogao nabrojati pjesme koje sam napisao u cugu, a najbolji primjer su “Izgubljeni snovi”. Ostale pjesme nisu ni blizu postale toliko popularne, niti su naročito dobre.

Jedan drugi primjer je Nirvanin najveći hit “Smells like teen spirit”. Pjevač Kurt Cobein je u više navrata izjavio kako je pjesma zapravo parodija na tadašnju američku pop kulturu, i kako je u početku pjesma imala više verzija i da je od nastupa do nastupa pjevao drugačije tekstove smišljajući ih na licu mjesta. Time je htio dokazati da će slušaoci pjevati bilo šta; bitno je samo da pjesma ima catchy melodiju. “Smells like teen spirit” je postala toliki hit da je jedan drugi bend odlučio napraviti parodiju parodije. Riječ je o bendu Blur i njihovoj “Pjesmi broj 2” na kojoj su doslovno kopirali strukturu pjesme njihovih kolega, a na refrenu su samo ponavljali „Uhu“. Da bi ironija bila veća “Pjesma broj 2” koja nije zaslužila ni originalnije ime, i dan danas je njihov najveći hit.

Ova dva primjera pokazuju kako pjesme mogu nastati bez ikakvog koncepta, razmišljanja i “overthinkinga”. Samo pišite o onome što vam prvo padne na pamet i pustite mislima da slobodno teku. Tako nekako glasi i savjet velikog Rick Rubina u njegovoj knjizi „The creative act“. Zvuči lakše nego što mislite, jer se uvijek postavalja pitanje da li je to što smo napisali dovoljno kvalitetno i da li je to ikom zanimljivo. Nakon što sam pročitao knjigu od Rubina, odlučio sam da isprobam njegov recept. Uzeo sam papir i olovku, pustio neki beat koji mi se sviđa, i samo počeo zapisivati rime koje su mi dolazile. Bez ikakvog kalkulisanja, razmišljanja, planiranja i korekcija. Da vidimo kuda će me to odvesti. Ako vas zanima rezultat, onda poslušajte moju pjesmu “HU HA”.

Sa druge strane, imamo ljude koji na pisanje gledaju kao obični zanat. Jedan od tih je Steven King koji u svojoj knjizi “O pisanju – sjećanje na zanat” kaže da pisac mora raditi dvije stvari: pisati i čitati. Njegov recept je da svaki dan napišete na desetine i stotine stranica, i da ćete tako postati bolji. Dakle, gledati na pisanje kao posao, početi u 9 ujutro i završiti u 16.00. To će nas, ako ništa, naučiti disciplini. Što me podsjeti na poznati citat od nepoznatog autora: “Amater čeka inspiraciju, profesionalac sjedne za sto i piše.”

Kod sebe sam kroz godine primjetio da pisanje postaje lakše. Savladaš zanat, stvoriš fond rima i riječi, usavršiš ritam, i sa bogatim životnim iskustvom imaš o čemu pisati. Nedavno sam naletio na izjavu nekog “silicon valey” programera koji nam pokušava objasniti kako će u budućnosti novu muziku praviti umjetna inteligencija. “Jer pravljene muzike nije zabavno…”, rekao je ChatGPT majstor from California. Ne znam kako vas sluh služi, ali ja i dalje mogu prepoznati pjesmu živog autora od generičkog AI smeća. No, vjerujem da će novim generacijama to biti teže razlučiti.

Na kraju, da se vratimo na temu ovog teksta. Naravno da kreativni rad nekad zna biti izazovan, i naravno da je nekad naporno, ali upravo je to umjetnost. Nekad najmanji detalji donesu najveći progres. Baš kad mislimo da danas nije taj dan, kada se počnemo mučiti i nervirati, sjetimo se rečenice koju smo pročitali negdje usput, i ona donese pomak. A ako se mučite sa inspiracijom i tražite temu o kojoj pisati, uvijek možete pisati o pisanju. I to zna bit zanimljivo.