Pjesma "Kabadahija" od muzičke grupe Helem Nejse i Marka Louisa mnogo toga nam govori. Daje nam odgovore na neka pitanja i realan presjek stanja jednog vremena. Da li se išta od tada promijenilo? Ne bih rekao.

Tema same pjesme jeste nedozvoljena ljubav između Ene i Borisa. Ena je došla u Sarajevo da studira FSK, dok je Boris iz Čengić Vile i radi u SSH. Cjelokupni problem koji njih dvoje prati jeste što nisu iste vjere u čemu Enini roditelji vide problem. Otac pogotovo jer se izdrava na nju. Pogotovo kada je saznao za Borisa i njenu "šemu" sa njim. Kako i sam njen otac kaže : " U Sarajevo sam te poslao misleći da nema "Vlaha". Ena kasnije bježi sa Borisom i tako se pjesma završava.

Ne samo Sarajevo, nego cijela država je puna priča o Eni i Borisu, samo što se drugačije zovu. Mnogo je još "duša" koji se moraju kriti zbog prošlih dešavanja u državi. U našem stereotipskom narodu stalno vlada ono "traži djevojku / momka, al' da je naša". Nikakav problem nemam sa tim da bude i druge vjere.

Šta to drugima fali i zašto se stalno odmičemo od vrijednosti? Od kada su nam to drugi zasmetali i sve njihovo? A dok je Jugoslavije bilo svi smo kao jedno bili i normalno je bilo imati milion Ena i Borisa. Ljubav je ljubav i džaba je. Uvijek nekako pronađe pravi put bez obzira na sve.

U većini slučajeva nije problem što je on druge vjere, nego što su "njegovi" pucali na "tvoju" porodicu. Pitam se, "Koji su to njegovi i kakve veze sa pojmom ljubav imaju?" Mnogi danas gledaju na bauk u pronalasku partnera druge vjere jer "roditelji problem". Upravo sa ovakvim roditeljima djeca se uče nekoj mržnji. Ne formalno, nego se nekako to proteže. "Dobar si ti ali si druge vjere pa nisi kao ja".

Dok se mnogi sa tim bore, Ena i Boris su sada sreću pronašli, samo zato jer su slušali srce i sebe. A dok je kabadahija u našem okruženju sigurno da ćemo svakim danom slušati mnogo priča o tome kako je neka djevojka ili momak pobjegao od kuće.