Narodnjaci su oduvijek bili kultni u našem narodu i vjerujem da će takvi ostati zauvijek, ali mislim na one prave — Jašara, Ipčeta, Sinana, Tomu, Šabana Šaulića, Halida i cijelu tu staru ekipu koja je muziku živjela, a ne samo pjevala. Koliko god pričao da slušam ex-YU rock, isto tako rado slušam i narodnjake — dobra muzika je jednostavno dobra muzika, bez obzira na žanr.

Nekako, narodnjaci su uvijek ono što ide poslije ponoći — pravi vrhunac svake fešte, veselja, provoda, ili kako god to ko želi nazvati. To je onaj trenutak kada atmosfera pukne, kada svi pjevaju iz sveg glasa i kada muzika postane osjećaj. Sve te pjesme o kafanama nose neki posebni šmek; nema ljepšeg nego kad čovjek želi da se dobro proveseli i onako iskreno „profešta”.

Ako ste u nekom tužnom trenutku, pogotovo u ljubavnom smislu, narodnjaci vam možda neće pomoći da se oporavite, ali će vam pomoći da zapamtite to veče i sve one nepotrebne aktivnosti koje su se desile. Ali ajde, uz Tomu je sve oprošteno — takva je ta muzika, boli te, ali te i grli.

Bilo kako bilo, narodnjaci su brend balkanskog poluostrva, a hitovi iz sedamdesetih i osamdesetih žive i danas. To su pjesme koje se ne zaboravljaju, koje prelaze generacije i koje će uvijek imati posebno mjesto u svakom pravom balkanskom srcu.