Muzikom i tekstopisanjem sam se bavio još od osnovne i srednje škole, a kasnije, u naletima, i tokom fakultetskog obrazovanja. Uvijek me pratilo tiho pitanje odakle mi taj poriv, onu vrstu unutrašnje mjere za ritam, melodiju i riječi, kada u užem porodičnom krugu, ni s očeve ni s majčine strane, niko nije bio vezan za muzički svijet. Prije nekoliko godina došao sam do fotografije mog čukundjeda s majčine strane, od njene nane otac, Osmana Mušića. Na toj slici on sjedi na svojoj livadi u Mahmića selu, u odijelu i sa fesom na glavi, a tamburu drži kao da je prirodan produžetak ruke. Nije to poza koja glumi umjetnika, nego mirna sigurnost uspravljenog čovjeka koji zna šta radi, čovjeka skladnog s dunjalukom i s vlastitim vještinama. Tog trenutka sam osjetio da se moja muzikalnost ne mora objašnjavati apstraktno, ona ima svoje porodično uporište i svoje ime.

Osman Mušić s tamburom sa dvije žice, porodični arhiv autora, Mahmić ili širi krajinski prostor, rukopisni datum na poleđini 15. X 1953.

Kada sam počeo istraživati njegovo ime, otvorilo se nešto što se rijetko desi u porodičnim istraživanjima. Osman Mušić nije ostao samo u privatnom pamćenju, nego se pojavljuje u stručnim radovima i institucionalnim fondovima koji su nastajali pod rukom najvažnijih autoriteta etnomuzikologije sredinom dvadesetog stoljeća. U ovom tekstu donosim ono što se može reći s punom ozbiljnošću, oslanjajući se na porodične fotografije i na dokumentovane navode iz naučnih izvora, uz precizno navođenje institucija i inventarskih oznaka.

Ko je bio Osman Mušić i zašto je njegovo ime važno

U etnomuzikološkoj literaturi Osman, u narodu poznat i kao Osme Mušić, navodi se kao narodni pjevač i svirač tambure sa dvije žice, rođen 1897. godine u Mahmićima, selu kod Bosanske Krupe, u krajiškom krugu koji obuhvata i Bužim, Cazin i šire bihaćko područje. Jasmina Talam, u studiji posvećenoj tamburi sa dvije žice, eksplicitno bilježi da je Cvjetko Rihtman u martu 1954. godine snimio pjevanje i sviranje Osmana Mušića, uz identifikaciju mjesta i godine rođenja. Taj podatak je presudan jer Osmanovo ime uvodi u arhiv, u trajno pohranjenu građu, i potvrđuje da je bio prepoznat kao nosilac tradicije vrijedan snimanja i analize.¹

Ovaj detalj dobija dodatnu težinu kada se pročita nastavak istog izvora. Osman Mušić je, prema navodu, spomenuo pjevače i svirače Hasu Mušića iz Otoke, Mehmeda Šišića iz Bužima i Munira Halilovića iz Jezerskog kod Bužima, od kojih je učio pjevati i svirati.¹ U toj jednoj rečenici stoji cijela slika prenošenja znanja, ne kroz školu i partiture, nego kroz generacije, autoritete i lokalne krugove učenja. Tradicija nije bila stihijski ostatak prošlosti, nego živa disciplina.

Pjevačka tambura sa dvije žice, instrument i funkcija u krajiškom društvu

Tambura sa dvije žice pripada porodici dugovratih lauta i sastoji se od rezonantnog tijela i vrata, pri čemu rezonantno tijelo čine kutljača i daska.¹ U stručnoj terminologiji detaljno su pobrojani i dijelovi instrumenta, uključujući žice, rupe na kutljači, kobilicu, vrat, zapinjač, čivije, dasku, perde i glasnice, što pokazuje da je riječ o instrumentu čija se struktura mogla precizno opisati i mjeriti, te stoga i proučavati kao materijalni dokument tradicije.¹

Crtež tambure sa dvije žice i označeni dijelovi instrumenta, reprodukcija iz stručnog rada o tamburi sa dvije žice.

Ono što ovaj instrument čini posebno krajiškim jeste njegova društvena funkcija. U istom radu se navodi da se pjevanje uz tamburu sa dvije žice moglo čuti u kahvama i na odžacima imućnijih ljudi, a u seoskoj sredini na sijelima, posebno u ramazanskim noćima, kada se okupljalo i slušalo kazivanje uz tamburu.¹ Osman Mušić je u kazivanju, koje je 1954. snimio Cvjetko Rihtman, naglasio da su se pjevanjem uz tamburu uveseljavale duge zimske noći, te da su ljudi slušali, razgovarali o pjesmi, njenom nastanku i sadržaju.¹ To je ključni kulturni podatak, jer pokazuje da je pjesma bila zajednički intelektualni i emocionalni događaj, a ne samo zvuk u pozadini.

Terminološki, u krajiškom prostoru instrument se često nazivao tambura ili tamburica, a Osman Mušić ga naziva pjevačka tambura.¹ Cvjetko Rihtman u radu o orijentalnim uticajima u tradicionalnoj muzici Bosne i Hercegovine spominje naziv pivačka tambura uz objašnjenje da su se uz nju pjevale krajišnice, muslimanske epske pjesme uže Krajine.¹ Ovaj podatak je važan jer povezuje instrument s repertoarom koji se čuvao kao živa historijska građa zajednice.

Arhivski snimak, 1954. godina i naučna valorizacija

U martu 1954. godine Cvjetko Rihtman snima Osmana Mušića.¹ To snimanje nije izolovan slučaj, nego dio šireg dokumentovanja koje su u to doba radili Rihtman i Vlado Milošević. U istom radu se navodi da su snimci pohranjeni u legatu Cvjetka Rihtmana na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, te da se iz snimaka može zaključiti kako je u to doba u Bosanskoj krajini bilo dosta dobrih tamburaša, posebno u Bihaću, Bužimu, Cazinu i Pećigradu.¹ Tako se Osmanovo ime pojavljuje u samom jezgru onoga što bismo nazvali naučno utemeljenom kartom krajiške muzičke tradicije.

Vlado Milošević je, prema istom izvoru, tokom 1955. godine snimio pjevanje i sviranje drugih izvođača iz krajiškog prostora, a kao dobre kazivače pominje Osmana Mušića i Ibrahima Nuhanovića iz Cazina.¹ Ovdje nije riječ o usputnoj pohvali, nego o stručnom vrednovanju unutar discipline koja je tada radila selekciju i bilježila ono što smatra reprezentativnim.

Još jedan sloj arhivske potvrde dolazi kroz fotografiju s jasnim institucionalnim potpisom.

Narodni pjevači Osman Mušić i Halid Zejnilović s radnicima Instituta za folkloristiku, Zemaljski muzej BiH, 1954.

Ova fotografija, s potpisom koji eksplicitno imenuje Osmana Mušića, pokazuje da on nije bio samo lokalni izvođač, nego i osoba koja se pojavljuje pred istraživačkim aparatom države i muzeja. To je moment u kojem tradicija prelazi iz usmenog prostora u dokumentarni.

Muzejski predmet i rijetko zabilježeno ime graditelja

U svijetu tradicijskih instrumenata, posebno u ruralnim sredinama, graditelji često ostaju anonimni. Zato je podatak o graditelju Osmanove tambure izuzetno vrijedan. U studiji o tamburi sa dvije žice navodi se da je u dosadašnjim istraživanjima zabilježeno ime samo jednog graditelja tambura sa dvije žice, Hasana Ljubijankića iz sela Ljubijankići kod Cazina, koji je napravio tamburu Osmana Mušića.¹ Taj navod povezuje tri tačke koje se rijetko spoje u jednoj priči: izvođača, instrument i majstora.

Isti izvor donosi i muzejsku evidenciju, prema kojoj se kutljača tambure Osmana Mušića čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, inventarni broj 14956/II, uz napomenu o starom inventarnom broju 1/101.¹

Kutljača tambure sa dvije žice Osmana Mušića, Zemaljski muzej u Sarajevu, inv. broj 14956/II, stari broj 1/101.


Oblik kutljače tambure Osmana Mušića, Zemaljski muzej u Sarajevu, inv. broj 14956/II, stari broj 1/101.


Daska tambure Osmana Mušića, Zemaljski muzej u Sarajevu, inv. broj 14956/II, stari broj 1/101.

Ove slike nisu ilustracije radi estetike, nego dokaz da je instrument prepoznat kao etnografski predmet i uvršten u muzejsku zbirku. U kulturnoj istoriji to znači da je Osman Mušić ostavio trag koji se može opipati, izmjeriti, opisati, i u konačnici vezati za ime i mjesto.

Porodični arhiv, Bosanska Krupa i unutrašnja slika jedne loze

U porodičnom arhivu čuvam i fotografiju nastalu u Bosanskoj Krupi, na kojoj Osman stoji u sredini, dok su dolje njegova dva sina. Ta slika je porodična, ali ima i širi dokumentarni smisao jer pokazuje kako je tradicija stajala unutar kuće, među generacijama, u prostoru između ruralnog i urbanog života Krajine pedesetih godina.

Porodična fotografija u Bosanskoj Krupi, Osman Mušić u sredini, dolje njegovi sinovi, porodični arhiv autora.

Posebno je važna poleđina fotografije Osmana s tamburom, koja nosi pečat i rukopisni zapis.

Poleđina fotografije s pečatom Instituta za proučavanje folklora i rukopisnim datumom 15. X 1953, uz posvetu s imenom Osmana Mušića i oznakom Bosanska Krupa.

Ovaj dokument, čak i kada se čita samo kao vizuelni artefakt, govori da je Osmanovo ime bilo u opticaju unutar institucionalnog prikupljanja građe, te da se njegova fotografija kretala u prostoru između porodične memorije i stručne evidencije. U kombinaciji sa snimanjem iz 1954. godine i muzejskim inventarom, ova poleđina dobija vrijednost metapodatka koji pojačava vjerodostojnost čitave priče.

Zašto Osman Mušić danas treba mjesto u javnoj kulturi

Bosanska krajina je prostor snažnih tradicija, ali i prostor velikih prekida. Tradicije koje su se nekada slušale u kahvama, na odžacima i na ramazanskim sijelima, vremenom su potisnute promjenom životnih navika, instrumentarija i muzičkog ukusa, a ratne posljedice su dodatno ubrzale nestajanje mnogih lokalnih formi. U stručnoj literaturi se navodi da je interes za ovu vrstu narodne muzičke umjetnosti opadao, te da su posljednji rat i njegove posljedice doprinijeli da tambura sa dvije žice postane dio prošlosti.¹ Upravo zato je svaka sačuvana traka, svaka fotografija, svaki muzejski predmet i svako ime izvođača poput Osmana Mušića dragocjeno.

Za mene, ova priča ima i intimnu dimenziju, ali ona ne umanjuje njenu javnu vrijednost. Naprotiv, porodična emocija ovdje stoji uz arhiv, uz inventarni broj, uz citat i uz stručni tekst. Kada se te ravni spoje, nastaje ono što je kulturna baština u najpreciznijem smislu: sjećanje koje se može dokazati.

Rahmet duši mom prapradjedu Osmanu Mušiću.

Reference i izvori

1. Talam, Jasmina. 2009. “Tambura sa dvije žice u narodnoj muzičkoj tradiciji Bosne i Hercegovine.” Gračanički glasnik, broj 29, str. 40–42, uključujući navode o snimanju Osmana Mušića u martu 1954. godine, terminologiji pjevačka ili pivačka tambura, društvenoj funkciji instrumenta, te podatke o graditelju Hasanu Ljubijankiću i muzejskom inventaru 14956/II (stari broj 1/101).

2. Legat Cvjetka Rihtmana, Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu, etnomuzikološki fond terenskih snimaka. U navedenom radu se eksplicitno kaže da su snimci pjevanja uz tamburu sa dvije žice, uključujući snimak Osmana Mušića, pohranjeni u legatu Cvjetka Rihtmana na Muzičkoj akademiji u Sarajevu.

3. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, etnografska zbirka, predmet tambure sa dvije žice Osmana Mušića, inv. broj 14956/II, stari broj 1/101, kako je citirano i ilustrirano u Talam 2009.

4. Fotografija “Narodni pjevači Osman Mušić i Halid Zejnilović s radnicima Instituta za folkloristiku, Zemaljski muzej BiH, 1954”, prema objavljenom potpisu u literaturi o sevdalinci iz 2021. godine, uz navođenje institucije i godine na samoj reprodukciji.

5. Porodični arhiv autora: fotografija Osmana Mušića s tamburom i poleđina s pečatom Instituta za proučavanje folklora, rukopisnim datumom 15. X 1953 i posvetom s imenom Osmana Mušića, te porodična fotografija iz Bosanske Krupe s Osmanom u sredini i njegovim sinovima u prvom planu.

6.Nirha Efendić: Sevdalinka – od prve vijesti do savremenih pjevača, 2022.