Pored Neretve sjedim i slušam kako huči, to su jako dobri zvuci.
Pored nje sam repat učio, iz tog šuma mnogo i naučio.
Hladnoća njena me gradila, u čvrstog čovjeka izgradila.
Njeni bukovi te nose, kao što moje rime kose.
Ta zelena rijeka te zavodi, pa je čovjek lako zavoli.
Koliko god je oni trovali, ja je neću prestat voljeti.
Na njoj su mnogi mostovi i njihove kule, koje spajaju ljude.
Stari most u Konjicu odakle sam i ja, pa stari most u Mostaru simbol grada.
Tu je moja raja od Konjica do Mostara,
Hercegovci care to smo mi, Neretvu volimo svi.

Poznata po svojoj gracioznoj zelenoj boji, u sred Bosne ona stoji,
Bistra kao staklo, dok je gledaš kako teče tako glatko.
Njeni kanjoni su tako lijepi, prema toj ljepoti ne možete biti slijepi.
Zvuk kako šumi te opušta, tvoj mozak se njoj prepušta.
Nekada je tako bijesna i brza ne dopušta da je čovjek ukroti.
A nekada je tako mirna i draga da te pusti da se lagano njome spustiš.
To je naša rijeka Neretva u par riječi, al ti da bi povjerovao dođi i vidi
pa onda presudi o kojoj rijeci vjekovima pričaju svi ljudi.