Dasvu đipo, ćiku đido, đeni mane rajvoSa.

Prije nekoliko dana pronađoh stranice na kojima sam ispisala gore navedeni citat.

Ne jednom. Milion puta.

Još dva puta toliko se ispočetka zaljubih u grad koji nosim u venama.

Pitaju me jednostavno pitanje. Čemu tolika ljubav? To je samo grad.

Nemam odgovor. Nikada nisam ni imala. Promrljam kratko, jer mi je Bog dao najljepšu titulu, titulu umjetnika, pa valjda zbog toga stvari osjećam malo drugačije.

Ne znam tačno zašto ga volim, ali znam da ga volim. Dovoljno je. Valjda.

Utorak. 07/10/2025

Čim upalim telefon čitam samo jednu rečenicu.

Umro je Halid Bešlić.

Te četiri riječi čitah iznova i iznova. Tako su daleke i čudne, kao da ne postoje stvarno. Čitam sve te vijesti i razmišljam koliko njegovih pjesama znam napamet. Znam napamet, jer ne možeš ne znati barem jednu iako ga možda ne slušaš. Ne možeš ne znati barem jednu, jer ti i ta jedna dotakne srce.

Nedjelja. 12/10/2025

Sjedim i gledam mase ljudi širom planete koji su se skupili kako bi po posljednji put rekli zbogom nekome s kim nisu bili krvno vezani. Nema veze krv s osjećajem da mu duguješ reći zbogom ptico bijela, putuj visoko i spokojno.

Nema krv nikakve veze s tim, jer si povezan s njim muzikom. Dušom. Dobrotom.

Povezao nas je, na ovom našem brdovitom Balkanu, onako kako kažu da je samo Tito uspio nekoć davno.

Povezao nas i pokazao šta znači biti čovjek. Šta znači imati veliko i dobro srce.

Ponedjeljak. 13/10/2025
Jutro je. Još malo će 11 sati. Komemoracija u Narodnom pozorištu. Na svakom bilbordu njegove plave oči pune nebeske toplote. Ljudi hodaju tiše. Teže. Gledam snimke ispred Begove. Masa ljudi se oprašta. Nailazim na snimke sa komemoracije. Merlin me rasplakao rečenicom Opet smo se malo smijali. Da ne bi plakali. Da prevarimo bol. Da prevarimo smrt.

Skoro su 3 sata. Uskoro odlazi na vječni počinak. Opet gledam snimke i ponovo je tu masa ljudi. Masa ljudi sa brdovitog Balkana. Masa koja ga prati. Tiho. Suznih očiju. Otišao je najveći.

Hodam gradom, a na svakom ćošku zastave stoje na pola koplja. Vijore se tiho. Grad danas ne priča niti živi. Danas saosjeća sa nama i mi saosjećamo sa njim. Danas plače sa nama i mi plačemo sa njim. Danas tiho govori zbogom. Danas shvatam zašto ga toliko volim. Jer Sarajevo kada zavoli, voli te zauvijek.

Kako knjiga Zvonimira Nikolića kaže I zbog ovoga volim moje Sarajevo.