Nazvati štancanje bezlične pop-rok muzike problemom bi bila pogrešna upotreba te riječi. Tačniji opis te pojave jeste riječ sindrom ili dijagnoza. Nebitno za koju riječ se opredijeli, uočljivo je da je ta pojava prečesta kod savremenih regionalnih muzičara koji lebde negdje između klasičnog roka i narodne muzike. Tako se u njihovim pjesmama, naprimjer, nerijetko nalaze motivi uzeti iz narodne muzike. Lako je dobiti dojam da upotrebom najčešćih narodnjačkih motiva pokušavaju plasirati pjesme što široj publici. Kombinacija rok i narodne muzike je možda i najčešći šablon kojim se domaći muzičari služe za pisanje pop-rok pjesme. Šta su drugo sve te pjesme, no šabloni blago ukrivljeni, uvećani ili smanjeni kako ne bi zvučali potpuno isto kao i ostali?

U čemu je fora? Muzika nije ništa no recikliranje ideja koje su drugi muzičari nekad odsvirali. Izumiti nešto što nikad dosad nije svirano je danas skoro nemoguće. Svakako, muzički ukus pojedinca oblikuje način na koji će skladati novu muziku daleko više no išta drugo. Prilikom kompozicije nove pjesme, najveći utjecaj na muzičara će imati ono što je nedavno slušao. To je prirodno. Ali, ono što je daleko od prirodnog jeste srozavanje kreativnosti, koja je bit umjetnosti, na šablone.

"To se danas sluša. I mi bismo da sviramo ono što volimo, ali to ne prolazi".
Provedite dovoljno vremena u muzičkim krugovima, i sigurno ćete naići na jednog čovjeka kojem su ova izreka ili njoj slične sveto slovo. Sve je crno, naizgled. Za njega, sve što se prodaje jeste muzika u u kojoj ne uživa niti on niti publika. Čini mu se kao da jedino može svirati muziku koju istinski ne voli. Ponekad ubaci varijaciju iz njemu drage pjesme, ali samo u onoj mjeri da to ne "omete" publiku, koja sluša iste pjesme po makar deseti put. Ne mrzi to što svira, ali ni posebno ne voli. Ponekad napiše autorsku pjesmu vodeći računa da prati isti šablon kao njegovi suvremenici, kako ne bi ispaštao i bio "odbačen". To je za njega jedini put ka uspjehu.

Šablonisti su uvezani u začarani krug. Međusobno se paze, svi poznaju svakoga i svi sviraju sa svakim. Ova rečenica sigurno zvuči kao da ju je neko opićen pisao. Ali, dopustite da pojasnim.
Šablonisti imaju zajednički dom. Njihovo sjedište je u izdavačkoj kući "Hayat", dok postoje još mnoge, kao što su "Estrada music production", srpska "Grand produkcija", i mnoge male izdavačke kuće koje su sarađuju s velikim. Kroz njih prolaze stotine pjesama godišnje. Brojke možda nekad dostignu i hiljade, a često se čini kao da bilo ko može ući u studio i u kratkom vremenu napisati pjesmu, potpisati ugovor sa izdavačkom kućom i postati jedan od hiljadu svirača po klubovima nalik City Pubu na Baščaršiji. Obave par sati dosadne svirke, uzmu novac za džeparac i doviđenja.

Uspješno su postali dio šablona.

Dovoljno je poslušati jednu pjesmu Vedrana Vexona ili Adija Begića, koji su nedavno izdali nove singlove, da se uoči ono o čemu članak govori. Napomena: protiv navedene dvojice ne gajim nikakvu mržnju, nego su mi prosto prvi pali na pamet. I stvarno jesu savršeni primjeri svega navedenog u ovome članku: bezdušna, šablonska muzika napisana unutar začaranog kruga istih muzičara. Postoje i škole za ovakve muzičare. Postoji tendencija da se u ovim školama najviše pažnje posvećuje obrazovanju kadra za služenje šablonu. Nerijetko, polaznici niti imaju mnogo znanja, niti razvijenu dobru tehniku ili brzinu, ali znaju kako kako postati dio šablona i reciklirati stare ideje.

Ono što šablonisti ne shvataju, ili ne žele da priznaju, jeste da je njihov zatvoreni krug samo privremeno utočište. Pažnja domaće publike je na izmaku. Vrlo brzo će ljudima dosaditi ideje ponovljene hiljadu puta. Čini se kao da je šablonistima teško vidjeti dalje od pet godina u budućnost. Teško im je pojmiti da će ubrzo doći vrijeme kad većinu stanovništva neće sačinjavati ljubitelji melodija Crvene jabuke, Zdravka Čolića ili Negativa. S obzirom na globalne muzičke trendove, gdje se mladi sve više okreću stranim izvođačima i alternativnim žanrovima, jasno je da domaća publika neće zauvijek ostati vezana za reciklirani pop-rok. U prilog tome govori i pad slušanosti domaćih izvođača među mlađim generacijama na platformama poput Spotify i YouTube. Među svjetskim hitovima nema mjesta za reciklirane pop-rok ideje.

Čak i oni koji trenutno konzumiraju ovu uniformisanu muziku će nekad tražiti nešto novo. Možda ne odmah, ali do toga uvijek dođe. Pogledajmo unazad – mnoge nekadašnje zvijezde nestale su onog trenutka kad su iscrpile formulu. Zamijenili su ih novi izvođači, i tako u beskraj.

S druge strane, muzičari koji uspiju izaći iz tog sistema obično nemaju lagan put. Bore se za prostor, oslanjaju se na internet i nezavisne kanale kako bi došli do publike, ali to ne znači da ne postoji interes za ono što rade. Postoji, samo je teže doprijeti do pravih slušalaca, jer su tradicionalni mediji u rukama onih koji ne žele promjene. Samo u Sarajevu i Tuzli postoji nekoliko muzilčara koji sviraju istinski svježu muziku i zaslužuju mnogo više medijskog prostora. Primjer su kantautorice Macha Ravel i Emina Bajtarević, bendovi kao što su Semetra, Paraliza buđenja i još neki. Ovi navedeni sviraju modernu, kvalitetnu muziku koja daleko odskače od šablona svih ostalih. A koliko od nas je čulo za navedene?

Samo je pitanje vremena kad će prezasićenost svjetskog tržišta kvalitetnom muzikom stjerati domaće šablonske muzičare u ćorsokak. I onda nastupa problem: teško je, skoro nemoguće razbiti navike koje su gajili decenijama. I onda sve što su dosad radili pada u vodu. Ne mogu biti konkurentni sa savremenim trendovima, svim silama pokušavaju da ih ospore, nazivajući ih gadnim pojmovima, ali propadaju. I propast će ukoliko nastave živjeti u prošlosti.

Vedran Vexon, Adi Begić, Ivan Rajić, Adi Šoše, Džejla Ramović... Niz ovih muzičara je nalik na strogu matematičku definiciju niza. No, od toga ga razlikuju dvije stvari:
1. niz koji sadržava domaće bezdušne muzičare nema beskonačno članova
2. prati rigorozniji šablon od matematičkog niza.

Ako je historija pokazala išta, onda je to da se promjene dešavaju, ali sporo. Ponekad je dovoljan samo jedan umjetnik koji će razviti način da plasira novu ideju masama i pokrenuti talas koji se više ne može zaustaviti. Možda je baš neko sad, na selu kod Kupresa, u svojoj sobi, završio pjesmu koja će razbiti monotoniju i pokazati da muzika može biti mnogo više od puke imitacije.
A ako nije, šta sprečava ostale da odbace šablone svojih žanrova, bili oni punk, rock, pop ili narodna, i počnu slušati svoj unutrašnji glas? Historija je također pokazala da su autentični muzičari uvijek uživali uspjeh, bilo to među uskom, kultnom publikom ili širokom.

Šta drži scenu u šablonu? Hoćemo li ubrzo čuti kreativan glas, ili nam je potrebno još nekoliko decenija?