Danas je tužan dan; iako u trenutku pisanja ovog člana su se ukazale zrake sunca što sijeku oblake. Da to nisi ti, Halide druže?

Tvoje pjesme su bile sastavni dio mog djetinjstva (a vjerujem i djetinjstava mnogih). Odlazeći na skijanje na Jahorinu, tvoje pjesme su bile tu. Iz radija našeg auta je kao eho odjekivao tvoj prepoznatljiv, slavujski glas. Glas koji teče poput valova u mom dječačkom umu. Glas koji proizlazi direktno iz pluća jedne bosanske legende. Takav glas je interpretirao pjesme poput ''Čardaka'', ''Malo je malo dana'', ''Romanija'', ''Budi uvijek sretna'' itd.

Tebi u čast pišem ove sljedeće stihove. Počivao u miru, jedan jedini.

Halide, sine planine i magle,
tvoj glas je drum što vodi kroz godine.
Iz tvojih stihova diše Bosna,
miris dima, kafana i uspomene.

Pjevao si o svemu što boli,
o ženama, o domovini, o putu.
Tvoje pjesme znaju i oni
što ih život nikad nije pitao za istinu.

U tvojim riječima ima zemlje,
težine kamena i mekoće vina,
ima tuge koja ne traži suze
i ponosa koji ne traži aplauza.

Kroz tvoj glas putuju ljudi,
s prtljagom snova i izgubljenih lica.
Na svakoj granici tvoj refren šapuće:
“Ne zaboravi odakle dolaziš.”

Kad zora probudi Sarajevo,
negdje u daljini opet se čuje:
“Miljacka” kako teče kroz stihove,
i “Romanija” kako čuva tvoje ime.

Halide, tvoj glas je više od pjesme —
to je molitva u narodnom tonu,
to je zagrljaj bez riječi,
kad Bosna govori srcem svom narodu.