Izvornom muzikom različiti ljudi smatraju različitu muziku, u zavisnosti od poneblja i njegove tradicije. Ja ću danas da govorim o onoj koja se u mom Brodu i Posavini smatra izvornom- dakle violina, šargija i pjesma.
Muziku kao muziku ne razumijem mnogo, ali ova mi se svakako ne dopada jer mi djeluje jednolično. Čak su me drugari iz Srbije pitali da li je u pitanju parodija. No o muzici nećemo, nisam kompetentan.
Ono što mene jako nervira kod ove muzike su tekstovi. Imamo tekstove o seoskim poslovima i životu na selu, koji je težak ali i romantizovan u pjesmama, što je sasvim u redu. Ako se na to doda malo nostalgije u smislu nekad sam živio na selu, radio s volovima i konjima, sad sam u tuđini, imam sve, ali me duša boli, eto recepta za uzimanje novca gastarbajterima i inostranim penzionerima koji ne žale da zakite violinu kad čuju ove tekstove. I to je sasvim legitimno, nije kao da se u drugim žanrovima ne služe ovim trikom. Veći problem imam sa veličanjem alkoholizma i mizoginije. Mnogo je pjesama o rakiji, pivu, vinu, kafani, pijanstvu itd. ("Ko ne voli rakiju piti nije se trebao ni roditi") Takođe, mnogo je tekstova koji ismijavaju žene, pjevaju o preljubi ("tuđa ženo, ženo bilo čija od moje si mi milija"), pa čak i o nasilju nad ženama kao legitimnom i našem tradicionalnom. Jedine žene koje s poštuju u pjesmi su majka, sestra i ćerka i one se dovode u rang svetog.
Ono što me, takođe, nervira je činjenica da je izvorna muzika svih okolnih predjela daleko ljepša od naše. Pored toliko lijepe prirode, lijepih žena, plodne ravnice i prelijepih rijeka mi smo muziku sveli na Orem njivu, varam ženu i pijem rakiju.