Danas u modernom društvu, gdje su tehnologija i brzina u prvom planu, često se zapitam šta se to desilo sa drugim vrijednostima našeg društva?! Šta se dešava sa našom tradicijom i kulturom? Da li mi kao jedno društvo dajemo dovoljno značaja tome? Sigurna sam da možemo puno bolje i puno više. Folklor koji podrazumijeva i tradicionalne igre i pjesme, običaje, razne zanate, nošnje i instrumente je dio nas, dio identiteta svakog naroda. Međutim, koliko se trudimo da prenesemo te vrijednosti na mlade generacije? Zašto nam folklor umire?

Nakon dugogodišnjeg igranja folklora i aktivnog rada u kulturnom-umjetničkom društvu, uvidjela sam koliko ima prostora za napredak i razne projekte na temu očuvanja naše tradicije. Prostora i ideje sigurno ima, ali mi djeluje kao da ljudi nisu svjesni značaja i oni koji bi trebali da budu pokretači i da daju zeleno svjetlo postaju pasivni i nezainteresovani. Mnogo je propuštenih prilika, ali ipak kad se uspije organizovati neki događaj, bilo da je riječ o koncertu, druženju ili bilo kojem okupljanju, emocije preplave sve prisutne. Tada shvatimo da su ti trenuci dragocjeni i da sjećanja na taj događaj postaju neka od najljepših koja nosimo sa sobom do kraja života.

Voljela bih da mogu reći da se daje dovoljno pažnje našoj tradiciji, pogotovo tome da se redovno održava „knowledge transfer“ na mlađe generacije, jer kako kažu na mlađima svijet ostaje. Iako u osnovnim školama postoje sekcije folklora, voljela bih da jednog dana folklor postane obavezan dio obrazovanog sistema, da svako dijete prođe osnovne korake i nauči igrati tradicionalne igre. Folklor je korijen naše tradicije i ne treba dozvoliti da se udaljavamo od svojih korijena. Ako ne prenesemo na nove generacije značaj tradicije i ne uvedemo djecu u svijet narodnih igara i pjesme, gubit ćemo postepeno osjećaj pripadnosti i povezanosti.

Prvenstveno svaki roditelj treba da bude svjestan da folklor nije samo seoska igra, kako možda većina misli. Folklor su igre naših naroda i seoske i gradske. Svaki period historije kroz koji je prošla naša domovina, popraćen je posebnim odijevanjem, pjesmom i igrom. Neko se sjetio i zabilježio je sve te pjesme, nošnju i plesni korak i sve povezao zajedno u jednu priču. Hvala svim našim koreografima koji su dali značajan doprinos očuvanju tradicije.

Igralo se i u gradu i na selu, narod se veselio na sebi svojstven način. I tugu su izražavali kroz pjesmu i igru. Tipovi igara, nošnja i muzika značajno su se razlikovali ovisno o području – na ravnicama i ravničarskim dijelovima karakter igara bio je drugačiji u odnosu na planinska područja, gdje su krševiti tereni utjecali na način igre, odijevanja i pjevanja. Na našim prostorima igrale su se i gradske igre, iz vremena Austro-Ugarske, kada su dvorovi i dvorišta velikih gradskih kuća u Sarajevu, Mostaru i drugim većim mjestima bili mjesta okupljanja i zabava. Tada su se održavali plesovi i svečane igre u balskim haljinama i odijelima, prilagođene urbanom ambijentu. Ove igre bile su karakteristične za urbane sredine pod austrougarskom vlašću, gdje su se tradicionalni običaji stapali s utjecajima evropske kulture.

Nismo dovoljno svjesni bogatstva različitosti kojih imamo, koji nas čine jedinstvenim.

S tačke gledišta jednog folkloraša, najveći užitak je kad predstavljaš svoju zemlju na festivalima širom svijeta. Tokom programa od nekih dvadesetak minuta ti mijenjaš nošnje i prelaziš iz šarenih muslimanskih dimija u bijele katoličke haljine, zatim pletenice iz kikica transformišeš u vijenac oko glave, oblačiš opanke, pripremaš jelek i spreman si za izvođenje igara pravoslavnih naroda. Kliziš iz koreografije u koreografiju, iz uloge čobana sa Bjelašnice, čija je priča o planinskoj snazi, prelaziš u plemenitu figuru odvažnog grofa koji pleše valcer i pokazuje skroz drugu notu naše baštine.

Svaku igru osjetiš, svaki korak diše kroz tebe, osmijeh na licu, punim glasom otpjevaš svaki napjev, a osjećaj ponosa mogu slobodno reći vrišti iz igrača. Igraču je svaka igra njegov dokaz identiteta i iznese je najbolje što može.

Na raznim slavljima, bar kod nas na Balkanu, neizostavno je da se zaigra kolo. Svakom srce zaželi bar u jednom trenutku da se uhvati za ruke, da zapjeva i uđe u kolo, ali onda se pojavi osjećaj nesigurnosti, noge ne znaju gdje da krenu, osjetiš ritam, ali ne možeš da uhvatiš korak i onda kolo postaje daleki san, a tako ne mora uopće da bude.

U posljednjim godinama svjedočimo velikom broju smanjenja i zatvaranja kulturnih-umjetničkih društava, koja su nekad bila temelj naše zajednice, čuvari tradicije i kulturnog naslijeđa. Društva su okupljala ljude svih uzrasta, bila su mjesto sreće i zajedništva. U današnjem vaktu, gdje sve prebrzo teče, sve je manje prostora za ove vrijedne institucije koje nas podsjećaju na historiju, na našu prošlost i čuvaju naš identitet. Zatvaranje KUD-ova je gubitak našeg kulturnog naslijeđa i ovakve promjene ostavljaju posljedice, s njima nestaju i prilike za nove generacije koje dolaze da dožive ljepotu folklora i pjesme, te da shvate koliko su ti trenuci dragocjeni za oblikovanje budućnosti našeg društva.

Vrijeme je da se probudimo. Folklor je živa tradicija, nije samo oblik umjetnosti i nije samo stvar prošlosti, već snažan alat za očuvanje našeg identiteta i povezanosti, što nas čini jedinstvenim. Moramo prepoznati značaj rada kulturnoumjetničih društava i uložiti napore kako u njihov opstanak, tako i u stvaranje novih ansambala. Održavanjem tradicije, folklora, pjesme i običaja naše domovine jačamo zajedništvo i naš identitet, zato se potrudimo da još dugo godina folklor živimo i u budućnosti.