Plesala je tišinu između ljudi,
i govor tijela pretvarala u krik.
Ona nije tražila savršen pokret:
nju nije zanimalo koliko elegantno čovjek pleše,
nego šta ga pokreće iznutra,
koja ga tuga, ljubav, strah ili samoća
tjera da ustane i nastavi dalje.

''Dance, dance… otherwise we are lost'',
odzvanja kao molitva iza kulisa svijeta.
U njenom Tanztheatru ples nije bio samo ples,
nego pozorište duše,
mjesto gdje tijelo govori ono
što glas ne uspijeva izreći.

Na sceni Wuppertal Tanztheatra
ljudi su se ponavljali,
koraci su se vraćali kao uspomene,
repeticija za repeticijom,
svaki put jače, bolnije, glasnije,
dok pokret ne postane istina.
Kao da svaki gest nosi skrivenu misao,
kao da iza svakog podignutog ramena
stoji čitav život.

Njena ''Rite of Spring'' gorjela je zemljom i znojem,
kanonski balet pretvoren u borbu instinkta.
Muškarci i žene sudarali su se
u odnosima punim čežnje i moći,
a žene su često bile prikazane
kao žrtve unutrašnjeg ustroja društva,
zarobljene između očekivanja i slobode.
Zato su njene predstave nosile
snagu feminističkog pogleda:
ne kroz parole,
nego kroz emociju koja udara direktno u grudi.

Publika je u početku bila zbunjena.
Nisu mogli da se naviknu
na otvoreni pozorišni proces,
na suze pomiješane s plesom,
na pokrete koji nisu tražili ljepotu
nego istinu.
Kritikovali su je,
ali je upravo zbog toga promijenila pozorište.

Imala je oko reditelja i srce koreografa.
Znala je da scena nije mjesto bijega,
nego suočavanja sa samim sobom.

I možda zato njene predstave
nikada ne djeluju završeno:
one nastavljaju da žive u čovjeku
dugo nakon spuštanja zavjese.

Negdje između Belgije i Holandije,
među gradovima poznatim po plesnoj kulturi,
još uvijek odzvanja njen uticaj.
Savremeni ples i danas nosi
trag njenih nogu.
Jer Ona nije učila ljude samo kako da plešu.
Učila ih je kako da osjećaju.