Na ovu predstavu pođite sa svojom prijateljicom jer će vam upravo ona zatrebati na predstavi kao i izvan nje. Posegnut ćete za njenom rukom da je stisnete dok se pred vašim očima odigrava jedna od najljepših istina ljudskoga života a to je Ljubav. Sam naziv predstave „Ne daj se, generacijo“ kao da predviđa i samu sudbinu ovog vrhunskog pozorišnog komada; prepričavat će se generacijama koje dolaze, igrat će se i nositi u najljepšem sjećanju šta su Alen Muratović i Mario Drmać uspjeli napraviti.
Kakva je atmosfera preovladavala na ovoj predstavi najbolje se može dočarati ukoliko zamislite da u jednom momentu zamjerite nekome u publici na neuspjelom pokušaju prikrivanja smijeha pa se istakne u toj gomili i nadjača ih, a u drugom času ste i sami upravo postali jedna takva osoba. Kvalitetan humor koji crtice iz svakodnevnice učini sada posebnijim pa sasvim obična opaska na stil života postane i smiješna i otkrovljenje.
Beba i Ruža nisu svoje, ali jesu moje i tvoje. Kada dva fenomenalna glumca izlože na takav maestralan način živote dvije žene pred vas, onda zaboravite ko je ko. Inače, u takvim situacijama znala bih sebe uhvatiti kako se i divim tome i podsjećam da je osoba koja tumači neku ulogu suprotnog pola pa bih dala dodatnih bodova na sveukupni dojam, ali sada sam samo mislila o tome kako se želim popeti na scenu i zagrliti Ružu i Bebu. Pokrete svoje majke, sestre, prijateljice ćete sigurno tek zamijetiti i dati na važnosti kada Mario Drmać popravlja vestu na sebi ili dok Alen Muratović guli jabuku za stolom. Kako predstava odmiče generacijski jaz se smanjuje ukoliko je postojao među vama i likovima. Beba će sigurno probuditi u vama ono što se uspavalo vremenom, a Ruža usaditi neku nježnu notu privrženosti onome što vi jeste. Kada vas iz pozorišta isprati jedna predstava koja je učinila da prije višeminutnih ovacija publike ne znate da li plačete od sreće ili tuge, onda budite sigurni da ste sa sobom ponijeli jedno posebno iskustvo o kojem ćete pripovijedati generacijama i generacijama. Ovaj tekst nije djelo nekog kritičara niti iskusnog kolekcionara karti pozorišnih predstava već jedne djevojke koja je cijeli svoj život čeznula za pravom prijateljicom i večeras je imala čiju ruku da pronađe na predstavi „Ne daj se, generacijo“. Završit ću ovaj tekst stihovima još jednog genijalnog Marija:
„Prijateljice moja tajna
Ovo može biti raj
Kad stigle bi me tvoje ruke
Kad pao bi u zagrljaj
Da li znaš da čekam te?
Da li znaš da volim te?
Ti si tako bajna
I rajna
I tajna“ (Mario Knezović)

Foto: Emina Halilović