Iako je islamofobija zastupljena još od 7. stoljeća (znači, pojavom islama), sâm termin; koji označava strah, predrasude ili mržnju prema islamu ili muslimanima; se aktivno u medijima javlja od 20. stoljeća, a nama najbliži postaje u današnjem vremenu (uglavnom zbog velike stope migracije bliskoistočnih muslimana na prostorima Europe, poznatog terorističkog napada 11. septembra 2001. godine, višedecenijskog sukoba između Izraela i Palestine itd.). Nama je poznat uglavnom zbog islamofobičnih incidenata koje nam u medijima pružaju nedržavni ili čak ''poprilično pouzdanih'' (kako bi pojedini rekli) servisa poput TRT-a prenose.
Ali bitno je moje zapažanje da takva književnost (u ovom slučaju bavim se dramskom) koja proučava taj društveni problem biva zanemarena. Možda nemuslimanskim osobama (među kojima sam i ja) je najlakše govoriti o islamofobiji, a bez da imamo taj osjećaj da možemo mi biti žrtva iste. Ali zato književnost bi trebala govoriti umjesto ovakvih naših ''pomalo naivnih ili površnih'' konstatacija.
Kao primjer djela iz takvog tipa književnosti za Vas, čitatelje, izdvajam ''Antigonu iz Molenbeeka'' flamanskog belgijskog pisca (koji nije musliman). Kao što dio predgovora (kojeg sam stavio u Kratkom opisu ovog članka) kaže, Hertmans vješto prilagođava svima nama poznatu Sofoklovu tragediju (ili, da budemo precizniji, poznatu mitsku priču). U pitanju je monodrama koja svojim stilskim karakteristikama daje dojam da je više namijenjena za dramsko izvođenje nego za čitanje (kao što je tako inače sa dramama). Radnja je smještena u savremenu Belgiju, u briselski kvart Molenbeek, koji su zapadni mediji često prikazivali kao „leglo radikalizacije“. Glavna junakinja, mlada muslimanka Nouria, suočava se s nepravdom kada njenog brata Eymena belgijske vlasti označe teroristom. Nakon njegove smrti, Nouria želi dostojanstveno sahraniti brata, ali sistem to ne dozvoljava -- njegovo tijelo ostaje zarobljeno u političkoj igri straha, birokratije i predrasuda.

Hertmansova Antigona nije samo modernizacija grčkog mita, već i odraz savremenog evropskog društva, koje u islamu često vidi neprijatelja, ne propitujući vlastite strahove i ideološke konstrukcije. Drama otvara pitanje: ko danas ima pravo na dostojanstvo, na pravdu, na tugu?

Možda je islamofobija za neke samo politički termin, nešto što se analizira iz daljine, ali za one koji je doživljavaju, ona je surova i stvarna. I dokle god umjetnost bude ostajala nijema pred takvim pitanjima, svijet će ostati jednako slijep.