Park u New Yorku. PETER sjedi na jednoj klupi i čita knjigu. Vrši svoju rutinu koju ima svake nedjelje.
Proljetno poslijepodnevlje.
U jednom trenutku KATARINA hitro prilazi klupi. PETER, udubljen u knjigu, ju ne primjećuje.

KATARINA: Gospodine, gospodine!
PETER (spušta knjigu na svoje krilo): M-molim?
KATARINA: Ovajjj... Mogu li sjesti... pored Vas?
PETER: Naravno, naravno. Izvolite! (Pomjeri se na svoju lijevu stranu klupe)
KATARINA: Hvala! Hvala puno! Zaista ste ljubazni!
PETER se slatko nasmiješi.
KATARINA sjedne pored njega. Oboje šute na neko vrijeme. Ne znaju šta da kažu jedno drugome.
PETER: Ako mi dopuštate, gospođo, da Vas pitam: je li se nešto dogodilo? Djelujete mi nekako
uznemireno. Kao da bježite od nekoga... ili nečega.
KATARINA (nasmije se): Naravno, naravno. Hahahaha! Logično je da me to pitate. Hahahaha! Znate
kako: pobjegla sam od svog muža.
PETER (zbunjeno): Pobjegli ste od svog muža?
KATARINA: Ma hajte, molim Vas, kao da to nije uobičajena stvar. Pogotovo ovdje u New Yorku.
PETER: Ma ja. I to što kažete.
Mala stanka.
KATARINA: Zove se Pettrucio.
PETER: Kako?
Kako joj teče monolog što slijedi, KATARINA ga govori sve žešče i s više uzbuđenja.
KATARINA: Pettrucio, moj muž iz Verone. Njegov otac Antonio je bio poznat u čitavoj Italiji, pa je time i
on postao. Došao u Padovu (ja sam odatle) da se bogato oženi i želio se vjenčati sa mnom.
Što je bilo meni u potpunosti čudno i sumnjivo jer me je svaki muškarac; ne, zapravo, čitav svijet
smatrao ‘divljom mačkom’, ‘gadnim vragom’, ‘paklenim đavolom’ i slično. Ja možda jesam pomalo
histerična i živahna, ali sebe smatram jakom i samostalnom ženom. A to se danas itekako cijeni. Čitava ta
moja vika je opravdana tom činjenicom. Jer šta bih ja? Otac mi je slabić. Devedeset posto muškaraca oko
mene su slabići. One koje priželjkujem su mi nepoznati. A on...
PETER: Ček, vi ste svi talijani?
KATARINA: Ma... Ma nebitno! Joj! Uglavnom, on me, kao otac i svi ostali muškarci, nazivao
goropadnicom. Znate li vi šta znači kada je žena goropadnica?
PETER: Znam, znam.
KATARINA: E, upravo zato što sam navodno bila goropadnica, on je ‘kao misiju’ imao da me ‘smiri’. A
znate li šta to kod njega znači? Da me danima izgladnjuje, da mi ne daje vode i... i... da me bičuje! Da me
bičuje, gospodine! Kako se zovete?
PETER: P-peter. Vi?
KATARINA: Katarina. Zovite me Kata. Djelujete kao razumna osoba.
PETER: Drago mi je da ostavljam takav dojam.
KATARINA (odjednom počne da viče): Ali oni misle, Petruccio i moj otac, da sam uspješno ukroćena. E
pa, prevarili su se! Jer ja sam pobjegla! Pobjeglaaa!
PETER se malo prepadne jer nije to očekivao.
KATARINA: Jeste li dobro?
PETER: Aa jesam, jesam. Da.
KATARINA: Ne izgledate tako.
PETER: Ma tako ja inače sa strancima. To jest, s osobama koje prvi put upoznajem.
KATARINA: Da li Vam ja smetam?
PETER: Ne, ne, nikako.
KATARINA (nastavi ‘bombardovati’ s pitanjima): Jesam li ja normalna po Vama? Jesam li ja za Vas
histerična žena? Imate li Vi ženu, Petere?
PETER: I-imam. Imam ženu, dvije kćerke, mačku i papagaja.
KATARINA: Zašto ste spomenuli ovo ostalo?
PETER: Pa... onako... Mislio sam da će Vas zanimati.
KATARINA: Niste valjda mislili da ćete voditi nekad kasnije ljubav sa mnom? Da ću biti Vaša ljubavnica,
a Vi moj ljubavnik? Pa da zato morate naglasiti da imate već formiranu porodicu.
PETER: Ne, ne, nikako. Ne bih ja to nikad...
KATARINA (prekine ga): Nisam nikada srela muškarca poput Vas. Koji ima kćerke umjesto sinova,
mačku umjesto psa i... papagaja? Zanimljivi ste. Inače bi muškarcima bila povrijeđena muškost zbog
takvih okolnosti.
PETER očigledno ga malo naljuti ova izjava.
PETER: Pa ja ne smatram da mi je povrijeđena muškost. Mislim da sam jednako muško kao skoro svaki
muškarac u ovom gradu. Možda jesam na početku htio imati sina, ali sam u potpunosti zadovoljan s dvije
kćerkice. Možda sam i htio jednog psa, ali volim i mačke. Šta mi fali?
KATARINA: Pa ništa Vam ne fali. Samo onako... primjećujem. Ali nebitno. Petere, meni treba pomoć.
Vaša pomoć. Trebate me sakriti. Vjerovatno već znate na šta ciljam.
PETER: Treba Vam pomoć oko traženja hotela?
KATARINA: Ma ne! Kako možete na momente biti tako glupi? Razmislite, muž i svi ovi ostali me traže i
logično je da će prvo hotele provjeravati. Tražit će jesam li prijavljena.
PETER: Pa što ne lažirate ime?
KATARINA dok govori ovaj monolog, približava se sve više i više u PETEROV osobni prostor.
KATARINA: Ma ne ide to tako. Vidite. Nije jednostavno. Moram Vam nešto otvoreno reći. U ovom
razgovoru koji traje možda jedva deset minuta, zaključila sam dosta stvari o Vama. Barem neki prvi
dojam, a često ljudi kažu da može prvi dojam prevariti čovjeka. Nadam se da to ovdje nije slučaj.
Zvuči strašno, ali mislim da sam se zaljubila u Vas. Nekako ste... kako da kažem... normalni! Da, to je ta
riječ! Kao, djelujete kao normalan čovjek. Kao normalan muškarac. I znam da imate porodicu i sve to, ali
možda sam se zaljubila u tu činjenicu da ju imate. Pogotovo što imate dvije kćerke. Sigurno niste kao moj
otac koji ima mene i moju sestru Biancu. Niste slabić kao on, a možda djelujete na prvu. Što nije strašno!
Vjerujte! Brinete se za svoju sigurnost. I vjerovatno imam užasnog muža da onda tražim utjehu u drugom
muškarcu. Znam da je to tako, ali ja Vas, Petere, volim! Volim!
PETERU je jako neugodno.
PETER: Vi i sami znate da od toga neće niti može biti išta. Ne samo da Vas ne vidim na taj način, nego ne
mogu Vas ni gledati tako. Pa ja Vas uopšte ne poznajem. Te imam porodicu. Rekli ste sve šta Vam je muž
radio, i suosjećam se s Vama. Ali ja prosto ne mogu biti s takvom osobom. Koja ima takvu historiju, a
također vidim da ste malo... kako da kažem... ‘živi’. Ako je to ispravan izraz. Žao mi je ako ovo sve zvuči
ružno ili išta slično, ali tako je. Tako mi leži na srcu.
KATARINA krene dublje i intenzivnije disati i odjednom počne histerično vrištati.
KATARINA: Znala sam! Znala! Isti ste! Svi ste svi, gadovi, isti! Muške svinje! Pa zar ne vidite da mi
treba pomoć! Ne mogu više sama bježati od svog vlastitog života! Petereeeee! Molim te, Peteree! Očajna
sam! Raspada se sve oko mene! Pomozi mi! Uputi me na pravi put! Sakrij me od gadova! Ne budi i ti
gad!
PETER: Ja mislim da bih trebao krenuti!
PETER pokupi svoju knjigu i počne brzo hodati na svoju lijevu stranu scene. KATARINA plače i dere se.
KATARINA: Proklet bio ovaj svijet! Proklet, proklet, proklet! (Ovdje glumica koja glumi KATARINU
mora improvizovati ove replike da bi se iskazalo njeno očajanje i tugu) Dok KATARINA govori ove
replike, ostali ljudi koji se šetaju parkom (to će se sve ćuti na nekom speakeru postavljen iza ili na sceni – kako reditelj odluči) govore replike čuđenja (‘Šta se događa?’ ‘Šta
joj je?’ ‘Nek neko zove policiju.’).
KATARINA vrisne posljednji put.
Gase se svjetla.

KRAJ