Peter Brook govori o grubom teatru kao o živom, energičnom i neposrednom obliku scenske umjetnosti koji nastaje iz potrebe da se teatar približi običnim ljudima i stvarnom životu. Za razliku od mrtvačkog teatra, koji je ukočen i zatvoren u tradiciju, grubi teatar je bučan, spontan, neuredan i pun energije. Brook smatra da upravo takav pučki teatar često ''spašava situaciju'', jer vraća teatru njegovu osnovnu životnost.

Grubi teatar ne pripada nužno velikim i luksuznim pozornicama. On se može igrati bilo gdje: na ulici, u dvorištu, u štali, na skelama ili improviziranim platformama. Publika ne mora mirno sjediti u mraku; ona može stajati, piti, razgovarati, smijati se i čak učestvovati u predstavi. U takvom teatru važnija je energija i kontakt s publikom nego savršeno očuvanje stila ili iluzije. Brook navodi da će se u pučkom teatru prije zaustaviti buka i nemirni gledatelji nego insistirati na strogoj umjetničkoj disciplini. Upravo zbog toga grubi teatar djeluje iskreno i živo.

Brook opisuje kako je jednom gledao izvedbu Šekspirove Ukroćene goropadnice u kojoj su glumci nosili kostime prema vlastitoj mašti. Među njima je bio čak i kauboj. Iako takva predstava nije bila ''ispravna'' u klasičnom smislu, Brook ju je smatrao jednom od najboljih izvedbi tog komada. Time pokazuje da teatar ne mora biti savršeno stiliziran da bi bio uvjerljiv; mnogo važniji su energija, sloboda i odnos s publikom.

Grubi teatar Brook povezuje s umjetnicima koji su se vraćali narodu i popularnim oblicima zabave. Među njima posebno ističe Vsevoloda Meyerholda, koji je inspiraciju pronalazio u cirkusu i music hall-u, te Bertolta Brechta, čiji je teatar bio povezan s kabareom i društvenom kritikom. Spominje i Antonina Artauda, Yevgenya Vakhtangoav i Joana Littlewooda, koji su pokušavali obnoviti neposrednost i energiju pučkog teatra.

Jedna od glavnih karakteristika grubog teatra jeste želja za društvenom promjenom. Kroz humor, ismijavanje i ironiju, ovakav teatar razotkriva licemjerje društva. Brook navodi likove poput Figara, Falstaffa i Tartuffa, koji kroz smijeh kritikuju društvene mane. Grubi teatar zato nije samo zabava, nego i sredstvo društvene svijesti i pobune.

Najveći utjecaj na Brookovo razumijevanje grubog teatra imao je Brecht. Brook tvrdi da se savremeni teatar na neki način uvijek vraća Brechtu. Brecht je smatrao da teatar ne smije uspavati publiku iluzijom, nego je mora držati budnom i svjesnom. Zbog toga je razvio poznati ''efekat začudnosti'': postupak kojim se publika stalno podsjeća da gleda predstavu. Umjesto da se potpuno užive u priču, gledatelji trebaju razmišljati, analizirati i donositi vlastite zaključke. Kada glumac stoji na praznoj pozornici pored plakata koji nas podsjeća da je to samo teatar, publika više ne reaguje kao dijete koje vjeruje iluziji, nego kao odrasla osoba koja promišlja ono što vidi.

Brook posebno cijeni način na koji Brecht koristi kontraste, humor i antitezu. Primjer za to vidi i u radu Charlija Chaplina, koji je spajao sentimentalnost i bijedu kako bi istovremeno izazvao smijeh i društvenu nelagodu. Brechtov teatar nije želio sakriti stvarnost iza lijepe scenografije; naprotiv, težio je jednostavnosti i otvorenom pokazivanju teatarskih sredstava.

Zbog toga Brook razmišlja i o predstavama bez dekoracije, u praznim prostorima poput mansardi ili improviziranih scena. Takav prostor omogućava veću slobodu glumcima i publici, a pažnja se usmjerava na samu igru i ideju predstave. Brook smatra da upravo jednostavnost može stvoriti snažnije iskustvo od raskošne scenografije.

Na kraju, Brook naglašava da su Posvećeni i Grubi teatar suprotnosti, ali da istovremeno mogu postojati zajedno. Posvećeni teatar traži duhovno i nevidljivo, dok Grubi slavi svakodnevicu, buku i energiju naroda. Ipak, oba oblika pokušavaju vratiti teatru život i snagu koju mrtvački teatar gubi. Brook zaključuje da je u savremenom vremenu grubost mnogo življa od posvećenosti, jer savremeni čovjek snažnije reaguje na direktnost, humor i društvenu istinu nego na uzvišene rituale i simboliku.