Ulazio sam u SARTR ne znajući šta očekivati; šta očekivati od Stepskog vuka, Harryja Hallera i čitavog tog magijskog teatra u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Da li se ovo Hesseovog remek-djelo uopšte može postaviti na pozorišne daske? pitao sam se. Nisam znao odgovor. Samo sam imao potrebu da uronim u jedan novi svijet, koji je samo za ludake.

Bilo je puno ljudi, ali sam ipak bio sâm. Inače i idem u pozorište sâm. Takva okolnost bude itekako korisna da svojim tijelom i dušom osjetim život koji se odigrava pred mojim očima. Ali tijekom predstave nisam bio sâm. Bio sam povezan s Harryjem. Skupa smo proživljavali sva ta ludila. Ta ludila nisu bila samo njegova jer smo ih dijelili. Barem u tih dva sata. I ja sam prolazio kroz taj magijski teatar: iskustvo esencijalno potrebno svakom ljudskom stvorenju.

Na početku sam posmatrao isključivo scenografiju; velike police pune kofera, te sam pratio jednog glumca koji sjedi na vrhu tih polica i gleda ispred sebe. Publika se utišala i počeo je Harryjev monolog. Harryja nisam mogao naći, sve dok se nije počeo izvlačiti iz hrpe odjeće koja je bila na njemu. Ustvari, odjeća je bila razbacana po čitavoj sceni. Neko je intenzivno lupao po vratima i po prvi put sam osjetio strah nakon toliko vremena posjećujući teatar. Kada je to prošlo, prisjetio sam se koliko pozorište ima snažan efekat na publiku. Iz tih vrata izlazi čitav magijski teatar, te sam se na tom dijelu zbunio jer se sjećam da se magijski teatar događa tek pred kraj romana. Ali mi nije to bilo isuviše važno u tom momentu. Samo sam nastavio nastavio pratiti predstavu, iako me je bilo strah da ću se duboko razočarati njome. Tu po prvi put doživljavam Harryjev ples s ludilom ispunjen glasnom tehno muzikom, disko svjetlima i ostatka glumačke ekipe koja pokušava rehabilitirati Harryjevu ličnost. Ali ne uspijevaju. Predstava i jeste o tome kako se Harryju nastoji očistiti ličnost, da bude sretan i zadovoljan svojim životom, što se postiže tek na kraju.

Kasnije imamo odnos između Harryja i Hermine ispunjen nekom toplotom i nježnošću, iako u potpunosti zaboravimo zašto je Hermina zapravo tu. Uopšte mi nije bilo bitno hoće li na kraju završiti skupa, jer znam da su se voljeli; onako ljudski što se voli. Nakon uspješnog liječenja Harryja, on je imao zadatak da ih sviju ubije. Fantastično je glumac tu pokazao kako mu to uopšte nije jednostavno uraditi, pogotovo jer je među tim ljudima bila i Hermina. Ali učinio je to. Magijski teatar kako je došao, tako je i otišao - kroz ona ista vrata. A Harry je opet sâm, samo sa malo urednijom scenom. Harry je ponosniji na sebe, a i ja sam na njega. I sada je imao itekakvo pravo da ugasi svjetlo na pozornici i završi predstavu.

Izlazio sam iz pozorišta i osjećao sam se ispunjenim. Običaj je pričati s osobom s kojom si išao u teatar o pogledanom. Ja nisam imao nikoga, ali sam u sebi govorio o osjećajima koje sam osjećao u tim trenucima, dok sam silazio niz Gabelinu ulicu. I tada sam zaključioda je teatar zaista lijek za dušu. Hesseova djela su lijek za dušu.