Predstavu ''Posljednji čas klavira'', autora i dramaturga Adnana Lugonića, u režiji Nine Nikolikj i u produkciji Teatar 071, gledao sam na generalnoj probi, koja se u teatarskoj praksi tretira kao izvedbeno zaokružena cjelina i gotovo ravnopravna premijeri. Predstava se pokazala kao jasno oblikovan i konceptualno dosljedan komad, s izraženim fokusom na intimu i blizak odnos između izvođača i publike.
Teatar u stanu, kao specifičan oblik scenskog prostora, ovdje je potpuno funkcionalno iskorišten. Publika se nalazi u neposrednoj blizini radnje, gotovo kao gost u privatnom prostoru, što stvara osjećaj prisustva događaju umjesto klasičnog gledanja predstave. Ta blizina ne djeluje neprijatno, već upravo suprotno; ono uvlači gledatelja u situaciju i pojačava osjećaj realnosti.
U središtu drame nalaze se Frau Gut (Selma Alispahić), učiteljica klavira, i Jasmina (Džana Džanić), izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Njihov odnos razvija se tokom jednog susreta, u realnom vremenu, u kojem se postepeno otvaraju razlike u njihovim životnim iskustvima i percepciji svijeta. Posebno snažan dio predstave su Jasminini monolozi, koji nose emotivni vrhunac i jasno artikulišu težinu njene svakodnevice. Sukob između likova proizlazi iz različitih pogleda na stvarnost: Frau Gut u početku ne može prihvatiti da su iskustva koje Jasmina opisuje (uključujući povremene prijetnje pristalica politike protiv izbjeglica i grupe neonacista, nesigurnost i izuzetno teške životne uslove u izbjegličkom centru) zaista moguća u ''uređenom'' društvu kakvim ona doživljava Njemačku. Upravo kroz to neslaganje predstava gradi svoju dramaturšku napetost.

Jedan od najefektnijih režijskih odluka jeste korištenje prostora u kojem Jasminina kćerka vježba klavir u drugoj sobi. Taj zvuk, koji dopire izvan vidnog polja, stvara dodatni sloj stvarnosti i stalno podsjeća na prisutnost života izvan glavne radnje. To rješenje je izuzetno precizno i snažno izvedeno. Dok s druge strane, dodatna muzika koja se povremeno pojavljuje djeluje kao višak, jer narušava već dovoljno snažnu atmosferu koju proizvode dijalog, klavir i prostor. Također, određeni elementi imaginarnog (posebno momenti u kojima se Jasmina obraća kćerki dok Frau Gut odlazi) ostavljaju nejasan utisak. Nisu suvišni u potpunosti, ali djeluju kao segment koji možda nije do kraja dramaturški potreban ili je mogao biti preciznije razrađen.

Lik Frau Gut dodatno se otvara kroz njenu usamljenost, koja se nazire u odnosu prema Jasmini. Ona je ne želi izgubiti i pokušava je zadržati, gotovo moleći je da ostane i tog dana kako bi je naučila praviti pitu. Ipak, taj aspekt ostaje više naznačen nego razvijen, pa bi dublje zadržavanje na toj liniji moglo dodatno obogatiti lik.

Predstava se ne oslanja na klasične kulminacije, ali jedan od upečatljivijih trenutaka jeste zajednička scena oko stola, gdje obje glumice izvode pjesmu čiji je tekst pisan posebno za predstavu, što dodatno pojačava osjećaj intimnosti i zatvorenog svijeta koji predstava gradi.

Važno je napomenuti i da emocionalni učinak predstave nije univerzalan u istoj mjeri za svu publiku. Ona vjerovatno snažnije rezonira kod gledalaca koji imaju neposrednije iskustvo ili dublju povezanost s temom izbjeglištva, dok drugima ostaje više kao promišljena, ali distancirana emotivna priča.

U konačnici, ''Posljednji čas klavira'' je topla i pažljivo strukturirana intimna drama o susretu dvaju svjetova, u kojoj Teatar 071 uspijeva iskoristiti specifičnost prostora kako bi stvorio snažan osjećaj blizine i neposrednosti. Iako pojedini dramaturški elementi ostavljaju prostor za dodatno produbljivanje, predstava u cjelini uspješno gradi atmosferu susreta, nesporazuma i pokušaja razumijevanja.