Kritički osvrt na predstavu: „Na slovo F“
Predstava nastaje na osnovu teksta autorice Lejle Kalamujić i praizvedbe u Narodnom pozorištu Sarajevo 8. jula, u režijskoj postavci Ive Milošević i produkciji Narodnog pozorišta Sarajevo. Predstava sama po sebi po svom nazivu i vizuelnom identitetu ne pruža mnogo nagovještaja o onome što gledaoca slijedi kada se odluči posjetiti izvedbu. Nakon osvajanja konkursa Narodnog pozorišta Sarajevo za najbolji dramski tekst na temu; “Jeste prokletstvo doba ovoga u tom što ludi vode slijepe”, postaje u kratkom vremenu veliki uspjeh. Ubrzo nakon toga i otvara novu sezonu i aktuelnu 25/26 Narodnog pozorišta Sarajevo.

Beznađe. Izgubljenost. Izdaja. Potraga za smislom. Vjera u ljubav. Čežnja za srećom. Nagomilavanje emocija. Postratno naslijeđe su samo neke od tema koje se pronađu u vješto napisanom tekstu autorice Kalamujić. Međutim, ono što je postavilo tekst na pozorišnu scenu i udahnulo ga u svijet Ive Milošević jesu dramaturgija Vedrane Božinović i scenograf Gorčin Stanojević. Njihov rad se reflektira kroz čitavu predstavu što je najviše očigledno u glatkom i dinamičnom toku radnje koji od početka se gradi kako bi na kraju dostigao svoj vrhunac.

Smještajem radnje u psihijatrijsku kliniku u Sarajevu, autorica ne bira samo središte osoba sa mentalnim poteškoćama već i metaforičko središte sistemskog nasilja nad pojedincima, središte sistemske marginalizacije i središte nagomilanog „nuklearnog otpada“ post-ratne retorike i traume.

Sa Nelom i Alenom mi zapravo ulazimo u gotovo nevidiljivi svijet urbanog Sarajeva pa i čitavog Balkana koji potpuno izolira društveno neprivilegiranih osoba s emocionalnim i mentalnim poteškoćama.

Centralni lik predstave je Nela, mlada žena čija se kriza ne može svesti na jednu dijagnozu. Nela je duboko ranjena, izgubljena i iscrpljena pokušajima da pronađe smisao u svijetu koji joj ga uporno uskraćuje. Njena potreba za kontrolom, strah od kraja i opsesivne misli nisu individualna slabost, nego posljedica niza gubitaka – smrti majke, emocionalne distance oca, ekonomske nesigurnosti i društvenog pritiska. Kroz Nelin lik autorica pokazuje kako psihička bolest često nije uzrok, već simptom šireg društvenog konteksta i historije. Simptom koji je i produkt čovjekove gramzljivosti, post-ratne stagnacije i političkog apsurda jednog prostora.

Alen, s druge strane, predstavlja još jednu snažnu liniju predstave – priču o seksualnom identitetu, samopovređivanju i nasilju normi. Njegova opsesija Allanom Greyom iz Tramvaja zvanog čežnja nije slučajna, već duboko simbolična. Alen u toj figuri prepoznaje vlastitu traumu: nemogućnost da se voli otvoreno, strah od osude i konačni slom koji dolazi kada društvo ne ostavlja prostor za drugačije. Predstava direktno govori o homofobiji, ali bez moraliziranja – kroz intimnu ispovijest, bol i stid koji su internalizirani do samouništenja, onog najgoreg.

Lik „boga“ s Alipašina dodatno proširuje tematski okvir predstave. Njegova „ludost“ je psihijatrijska dijagnoza nastala iz već posljedica dugogodišnje traume, nasilja i gubitka. On postaje tragična figura koja razotkriva brutalnost sistema brige – doma za nezbrinutu djecu, ulice, institucija koje bi trebale štititi, a zapravo proizvode nove rane. Njegove priče, iako fragmentirane i naizgled nepovezane, nose snažnu unutarnju logiku kao: svijet u kojem niko ne vidi sutra ne može proizvesti stabilnog pojedinca.

A zatim medicinski tehničar i sestra zapravo dijele gotovo isto breme na leđima, nasuprot što su različitih godina i različitog spola. Oboje snose pritisak sistema pod kojim morate raditi svoj posao kako bi prehranili sebe i svoje kod kuće iako vam isti ne pruža nikakav prostor u kojem vas humanizira. Zapravo medicinska sestra i tehničar ne predstavljaju karikaturu zla, već pojedinaca koji su umorni, profesionalni koliko je moguće i itekako svjesni da niti su pacijenti „ludi“ niti su oni mnogo različiti od pacijenata. Time predstava izbjegava pojednostavljeno optuživanje pojedinca i jasno ukazuje na sistemski problem – manjak vremena, empatije i stvarne podrške u zdravstvenim institucijama.

Posebna vrijednost teksta je njegova društvena angažiranost. Koristeći se elementima dokumentarizma, ispovjedne forme ličnog svjedočenja, fikcije, tekst postavlja neugodna pitanja umjesto da daje neopozive odgovore. “Na slovo F” tako poziva na suočavanje i konstantno se vaga sa empatijom potencijalne publike kao s polazišnim mjestom zajedničkog osvještavanja društvenih problema. Po svim navedenim osobinama tekst “Na slovo F” se svrstava u krugove savremenog europskog postdramskog pisma, i predstavlja dobrodošlo i korisno osvježenje i osnaženje u novijoj bosanskohercegovačkoj drami.

Na sceni četrnaest glasova, tijela i pogleda koji u istoj „šifri“, ritmu i pokretu prenose jednu ideju i poruku koja kroz njihov zajednički duh zapravo potvrđuje univerzalnost pozorišne poruke. Jezički, predstava je sirova, direktna i često brutalna, ali upravo takav je i svijet koji prikazuje. Psovke, kolokvijalni govor i nagla emocionalna izbijanja nisu tu radi provokacije, već kao autentičan izraz likova koji nemaju luksuz uljepšavanja stvarnosti. Predstava ispunjena realnim diskursom povezuje se sa publikom na intimnijem nivou gdje u tom procesu preuzima ulogu odgajatelja. Takvo pozorište stvara prostor koji edukacijom osvještava i opravdava svoju društvenu poziciju. Takav teatar zapravo, služi kao posrednik između objektivne realnosti jednog društva i populacije istog, daleko od elitizma.

Predstava zapravo šalje jasnu poruku koliko je zapravo važno pružiti ljubav. Pružiti osmijeh nasumičnom prolazniku, svom prvom komšiji, kolegi sa fakulteta ili posla... Iskrena briga prema drugom i drugačijem postaje čin otpora prema društvenom poretku koji se sve više svodi na statistiku.

Odbijajući jednostavne odgovore i zatvaranje priče u optimistički okvir, predstava ostavlja gledatelja s osjećajem težine, ali i nužnosti suočavanja. Upravo u toj nelagodi leži njena najveća snaga. Predstavljanje istine sa kojom se moramo suočiti, a nesuočavanje i kukavičkuk vodi do jednosmjerne ulice u kojoj nema povratka nazad. Nazad je samo smrt, bila fizička ili duhovna, kako za nas tako i za naše putnike.

Alenov suicid ne može se čitati kao izoliran čin. On predstavlja niz sistemskih promašaja – od institucionalne nebrige do društvene šutnje – u jednu krajnju, nepovratnu odluku. Zdravstvene institucije koje plaćamo svojim novcem u cilju liječenja, ironično budu one koje u konačnici nas pošalju u smrt.

U takvom svijetu, istina prestaje biti apstraktna vrijednost i postaje čin ličnog rizika. Ona se ne izgovara radi koristi, već iz nužnosti da se sačuva minimum ljudskog dostojanstva. Upravo na tom mjestu predstava prestaje govoriti o „njima“ i počinje govoriti o svima nama. Kako bi to lik Nele kazao:
Nela: „Samo da ti (vam) bude jasno, ja to ne radim zbog para.
Radim to jer ljudi treba da znaju istinu.“