Peter Brook u svojoj knjizi ''Prazan prostor'' razvija jednu od najpoznatijih teorija modernog teatra. Već na početku knjige objašnjava da je za teatar dovoljan ''prazan prostor'': neko prolazi kroz njega, a druga osoba ga promatra. Iz tog jednostavnog odnosa između izvođača i publike nastaje teatar. Brook zatim razlikuje četiri vrste teatra: mrtvački, posvećeni, grubi i neposredni teatar. Među njima, mrtvački teatar predstavlja ono što Brook smatra najvećom opasnošću za teatar uopšte.

Mrtvački teatar zapravo označava loš, ukočen i neživ teatar. Brook ga opisuje veoma oštro, nazivajući ga ''bludnicom koja uzima novac i ne mari za užitak''. Time želi pokazati da takav teatar postoji samo radi forme, navike ili zarade, dok je izgubio svoju stvarnu umjetničku snagu. On ne postoji samo u trivijalnim komedijama ili lošim mjuziklima, nego se može pojaviti čak i u ozbiljnim tragedijama i klasičnim djelima. Brook posebno upozorava na opasnost ''mrtvog'' izvođenja Šekspira, kada predstave postanu previše vjerne starim interpretacijama i izgube životnu energiju. Tada publika osjeća dosadu, a krivica se često pogrešno pripisuje Šekspiru ili samom teatru.

Brook smatra da je jedan od glavnih problema mrtvačkog teatra slijepo poštovanje tradicije. Klasična djela često se izvode kao muzejski eksponati, prema unaprijed određenim pravilima za koja se vjeruje da su ''ispravna''. Međutim, Brook ističe da niko zapravo ne zna kako su se ta djela nekada izvodila. Pisana riječ ne može prenijeti stvarnu energiju nekadašnje predstave: ''Pisana riječ može nam reći samo ono što piše na papiru, a ne ono što je nekoć bila u životu.'' Zbog toga su mnoge ''tradicionalne interpretacije'' samo imitacije zamišljene prošlosti. Kada se klasici izvode bez novog promišljanja i bez veze sa savremenom publikom, oni postaju mrtvi.

Za Brooka je teatar uvijek živa umjetnost i stalna promjena. On tvrdi da je ''teatar umjetnost koja sebe razara i uvijek se piše uz vjetar''. To znači da nijedna predstava ne može ostati trajno ista, jer se odnos između glumaca i publike neprestano mijenja. Publika utiče na način igre glumaca, a glumci svojim nastupom oblikuju reakciju publike. Upravo zbog toga Brook odbacuje mehaničko ''igranje onoga što je napisano''. Najbolji dramski pisci, prema njemu, ne objašnjavaju sve unaprijed, nego ostavljaju prostor za život predstave na sceni.

Važno mjesto u Brookovoj analizi zauzima i gluma. Spominje utjecaj Konstantina Stanislavskog i Actors Studio škole, gdje je razvijen naturalistički pristup glumi. Glumci pokušavaju izbjeći klišeje i u vlastitom iskustvu pronaći nešto istinito i autentično. Međutim, Brook upozorava da čak i takav pristup može postati mrtav ako se pretvori u rutinu ili ponavljanje istih metoda. Glumac koji stalno koristi ista rješenja postepeno gubi kreativnost, bez obzira na uspješnu karijeru.

Brook također govori o položaju teatra u modernom društvu. Smatra da teatar često nema jasno mjesto ni svrhu: neki teatri traže novac, drugi slavu, treći politički utjecaj ili jeftinu emociju. Zbog toga mnoge glumačke trupe postaju izgubljene i bez pravog cilja. Ako nema zajedničke ideje, metode i umjetničkog razvoja, pozorište lako upada u mrtvilo.

Posebnu pažnju Brook posvećuje ulozi kritičara. On smatra da kritičar ne bi trebao samo osuđivati predstave, nego pomagati teatru da se razvija. ''Mrtvački kritičar'' je onaj koji više ne uživa u teatru ili ne razumije njegovu pravu prirodu. Nasuprot tome, ''Živi kritičar'' stalno preispituje vlastite stavove i hrabro učestvuje u teatarskom procesu. Brook vjeruje da je odnos između umjetnika i kritičara neophodan, čak i kada je napet.

Na kraju, Brook razmatra i problem dramskog pisca. Pisac ne smije biti zatvoren u vlastiti svijet niti dopustiti da komad ''govori sam za sebe''. Tek kroz rad sa glumcima, režiju i energiju scene tekst dobija pravi zvuk i značenje. Brook posebno cijeni grupni rad i improvizaciju, ali ističe da je za konačnu cjelinu ipak potrebno autorstvo koje će predstavi dati fokus i jasnoću. Dramatičar mora biti dovoljno hrabar da istražuje život i teatar u svoj njihovoj složenosti.

Problem mrtvačkog teatra Brook na kraju svodi na ''problem smrtne dosade''. Kada predstava izgubi kontakt sa životom, publikom i stvarnom emocijom, ona postaje prazna forma. Brook zato poziva na živ, hrabar i kreativan teatar koji će stalno tražiti nove načine izražavanja i ponovno otkrivati smisao scenske umjetnosti.