Performans ''Losing it'' u produkciji ''YAA SAMAR! Dance Theatre'', u izvedbi Samee Wakim i uz zvučnu partituru Samar Haddad King, predstavlja snažno, simbolički gusto scensko iskustvo koje se bavi temama rata, destrukcije i ljudskog opstanka. Minimalistička scenografija, u čijem je središtu uže koje se proteže s jednog kraja scene na drugi, postaje ključni vizuelni i značenjski element performansa. Ono se kroz cjelinu može čitati kao granica između erosa i thanatosa, života i smrti, ali i kao linija razdvajanja sigurnog i ugroženog prostora.
Početak performansa donosi zvukove automobila i njihovih sirena, dok izvođačica pjeva i pleše uz naizgled veselu muzičku numeru. Taj početni kontrast stvara osjećaj prividne normalnosti, koji se ubrzo raspada kada se automobili ''rasprše'' u pozadini, ostavljajući prostor za zvučni i emocionalni ulazak u iskustvo rata. U nastavku performansa dominiraju miksevi unutrašnjih glasova, zvukovi sirena za zračni napad i tamna svjetla koja simboliziraju mrak, strah i dezorijentiranost ljudi u ratnim okolnostima.
Posebno snažan trenutak događa se pred kraj, kada izvođačica pokušava hodati po užetu. Taj čin predstavlja hod po tankoj liniji između života i smrti, kao metaforu preživljavanja u ekstremnim uslovima. Iako uspijeva preći na drugu stranu, njen pogled unazad nosi snažnu neverbalnu poruku: preživljavanje ne znači i zaborav. Osvrtanje prema ''drugoj strani'' jasno ukazuje na stradanje koje ostaje iza onih koji su uspjeli preći granicu.
Zvučna struktura performansa, sa odbrojavanjima i njihovim prekidima, dodatno pojačava osjećaj nestabilnosti i stalne prijetnje. Preskakanje odbrojavanja sugerira stanje koje je trajno ''na rubu'', ali se iznova uspostavlja, baš poput života u ratnom okruženju. Performans se završava tiho, ali snažno, ostavljajući publiku suočenu s težinom preživljavanja i odgovornošću sjećanja.
Ovaj performans ne djeluje samo kao scenski prikaz rata, već kao iskustvo koje se proživljava na tjelesnom i emotivnom nivou, kako za izvođačicu, tako i za publiku. Njegova snaga leži upravo u suzdržanosti: u izbjegavanju eksplicitnih prikaza nasilja i u oslanjanju na zvuk, pokret i simbol. Time se rat ne predstavlja kao konkretan historijski događaj, nego kao trajna psihološka stvarnost, stanje koje se vraća, ponavlja i ostavlja posljedice.
Posebno je upečatljiv način na koji se zvuk koristi kao nosilac pamćenja. Sirene, odbrojavanja i njihovi prekidi ne služe samo stvaranju atmosfere, već podsjećaju na fragmentiranost ratnog iskustva, u kojem vrijeme gubi linearnost, a osjećaj sigurnosti stalno izmiče. Preskakanje odbrojavanja može se čitati kao simbol naglog prekida života, ali i kao prisilno prilagođavanje novim pravilima opstanka. U tom smislu, zvučna partitura ne prati pokret, već ga provocira i destabilizira.
Izvođačica tijelom nosi teret tog svijeta: njeni pokreti nisu estetski uglađeni, već često napeti, lomljivi i oprezni, što dodatno pojačava osjećaj stalne prijetnje. Hod po užetu ne predstavlja samo individualnu borbu, već kolektivno iskustvo onih koji su primorani balansirati između nade i gubitka. Završni pogled unazad posebno je važan jer odbija ideju ''sretnog kraja''. On jasno poručuje da preživljavanje nosi odgovornost sjećanja i svijest o onima koji nisu uspjeli prijeći granicu.
Kao cjelina, performans ostavlja snažan, dugotrajan utisak. On ne nudi odgovore niti utjehu, već postavlja publiku u poziciju svjedoka. Upravo u toj nelagodi i tišini nakon završetka leži njegova najveća vrijednost: u podsjećanju da rat ne prestaje onog trenutka kada zvuk sirena utihne.