U posljednjem poglavlju knjige Prazan prostor, Peter Brook razvija ideju neposrednog teatra, koji smatra najpotpunijim oblikom scenske umjetnosti. Dok su mrtvački, posvećeni i grubi teatar zasebni aspekti pozorišta, neposredni teatar nastaje kada se njihove najbolje osobine spoje u živ događaj koji se događa ovdje i sada. Njegova suština leži u prisutnosti, spontanosti i stalnom obnavljanju odnosa između glumca i publike.

Brook polazi od jednostavne činjenice da je teatar umjetnost sadašnjeg trenutka. Za razliku od filma, koji prikazuje snimljene slike prošlosti, predstava postoji samo dok se izvodi. Film je uvijek zapis nečega što se već dogodilo, dok je teatar događaj koji nastaje pred našim očima. Upravo zato teatar djeluje neposrednije i stvarnije, ali istovremeno i neizvjesnije. Nijedna izvedba nije potpuno ista kao prethodna, jer svaka nastaje iz susreta glumaca, teksta i publike.

Za Brooka predstava nikada nije samo izvođenje napisanog komada. Ona se stvara kroz odnos između glumca, djela i publike. Nijedan od tih elemenata ne može postojati samostalno. Tek kada se spoje u zajedničkom prostoru nastaje pravi teatarski čin. Zbog toga Brook odbacuje ideju da reditelj unaprijed može znati sve odgovore. Reditelj koji na prvu probu dolazi s potpuno razrađenom knjigom pokreta, mizanscene i značenja predstavlja, prema Brooku, primjer mrtvačkog teatra. Takav reditelj ne ostavlja prostor za otkrivanje, promjenu i život predstave.

Veliku pažnju Brook posvećuje procesu proba. Prvi susret glumaca i reditelja opisuje kao situaciju u kojoj ''slijepac vodi slijepca''. Na početku rada niko ne zna tačno kakva će predstava postati. Ideje se razvijaju, mijenjaju i često potpuno preoblikuju tokom procesa. Zato reditelj mora biti spreman pokazati vlastitu nesigurnost i zajedno s glumcima istraživati moguće puteve predstave. Ono što se činilo tačnim prvog dana rada može nekoliko sedmica kasnije izgledati potpuno drugačije.

Brook također kritikuje tradicionalnu ideju ''građenja lika'', koju povezuje s učenjem Konstantina Stanislavskog. Smatra da lik nije statična građevina koja se može izgraditi poput zida. Lik je živ proces koji se neprestano mijenja tokom predstave. Glumac ne stvara gotov proizvod, nego ulazi u stalni odnos sa situacijom, partnerima i publikom. Zbog toga probe ne vode pravolinijski prema premijeri; one su niz otkrića, pogrešaka i novih početaka.

Važan dio neposrednog teatra predstavlja i saradnja reditelja i glumca. Brook taj odnos opisuje kao svojevrsni ples. Reditelj mora prepoznati gdje glumac ulogu opterećuje vlastitim navikama, strahovima ili željama te mu pomoći da ih prevlada. Istovremeno, ne smije nametati gotova rješenja. Njegov zadatak nije da upravlja svakim detaljem, nego da osjeti ritam rada i zna kada treba promijeniti metodu, fokus ili način istraživanja. Ponekad će koristiti improvizacije, čitanje literature, razgovore ili filmske materijale, ali Brook naglašava da su sve te metode samo sredstva, a ne cilj.

Posebno mjesto u ovom procesu zauzima dizajn predstave. Scenografija i kostim ne smiju biti unaprijed određeni, nego se trebaju razvijati zajedno s predstavom. Brook smatra da najbolji scenograf prati reditelja korak po korak i da kostim treba doći tek kada glumac počne zaista razumijevati svoj lik. Pri tome se postavljaju brojna pitanja: kakav odnos predstava ima prema historijskom razdoblju, šta je stvarnost, šta zahtijeva glumčevo tijelo i kako publika reagira na određene boje, materijale i oblike.

Brook također naglašava važnost muzike. Za njega je muzika poseban jezik koji je blizak nevidljivom svijetu. Ona može izraziti ono što riječi ne mogu i omogućiti publici da osjeti prisutnost nečega što se ne može vidjeti. Zbog toga u teatru muzika nije samo dodatak, nego ravnopravan element predstave koji pomaže stvaranju atmosfere i značenja.

Ipak, nijedan proces nije završen bez publike. Brook smatra da predstava ne postoji dok se ne susretne s gledateljima. Publika nije pasivni promatrač, nego aktivni sudionik koji mijenja energiju izvedbe. Zato reditelj i glumci tokom proba mogu samo nagađati kako će predstava zaista djelovati. Tek kada se pojavi publika, proces postaje potpun. Predstava tada ulazi u novi krug razvoja, jer svaka reakcija gledatelja utiče na ono što se događa na sceni.

Za Brooka je ključno pitanje šta publika zapravo želi od teatra. Ako čovjek ne želi nikakvu promjenu u sebi ili društvu, tada mu nije potreban teatar koji propituje, izaziva i uznemirava. Međutim, ako postoji želja za razumijevanjem, preispitivanjem ili promjenom, teatar može postati snažno sredstvo ličnog i društvenog iskustva.

Pred kraj knjige Brook nudi formulu teatra: „Theatre = R r a“, odnosno repetition, representation, assistance: ponavljanje, predstavljanje i pomaganje. Teatar se uvijek iznova ponavlja, uvijek nešto predstavlja i uvijek pomaže ljudima da bolje razumiju sebe i svijet oko sebe. Za razliku od života, u kojem ne možemo vratiti vrijeme i dobiti novu priliku, teatar nam omogućava da svaki put krenemo ispočetka. Svaka izvedba otvara mogućnost novog pokušaja, novog otkrića i novog susreta.

Zbog toga je neposredni teatar za Brooka najviši ideal scenske umjetnosti. U njemu nestaje granica između života i igre. Ono što je u svakodnevici samo zamišljeno ''šta ako'', u teatru postaje stvarni eksperiment. Kada publika i glumci zajedno povjeruju u taj trenutak, teatar prestaje biti imitacija života i postaje sam život. Upravo u tome Brook vidi njegovu najveću vrijednost i razlog zbog kojeg teatar uvijek može početi iznova.