U četvrtak (20.11.2025.), tijekom IX Internacionalnog festivala ''Dani Jurislava Korenića'', sarajevska publika je imala priliku pogledati predstavu ''Ljudski glas'' Istarskog narodnog kazališta/Gradskog kazališta Pula, rađena po tekstu Jeana Cocteaua i pod rediteljskom palicom Juga Đorđevića.
U pitanju je monodrama u kojoj Dijana Vidušin (glumica Gradskog dramskog kazališta Gavella) glumi ženu koja pokušava obnoviti komunikaciju sa svojim bivšim momkom. Taj se ''pokušaj razgovora'' odvija pomoću telefona u govornici koja se nalazi u lijevom uglu scene u dubini – što može stvarati potencijalni problem ako se ostatak prostora ne iskoristi tijekom predstave. Istina je da se taj prostor ''ispuni'' u drugom dijelu, ali prvi dio svakako djeluje dovoljno dugo da se pažnja publike može olako narušiti (nekoliko je ljudi izašlo s predstave tijekom prvog dijela, a dosta njih je gledalo u telefon ili tiho pričalo). U svakom slučaju, iako je taj detalj na momente rušio i moju pažnju, nastojao sam da se fokusiram na ono što se dešava i mogu reći da je u pitanju zaista interesantan tekst koji govori o osobnoj tragediji jedne žene koja shvaća da je izgubila potencijalno sretan život sa čovjekom koji ju je volio (a i ona njega). Također govori i o samom emotivnom kolapsu koji je na početku ispod površine i samo čekamo trenutak pucanja – kada će taj kolaps izaći iz lika. Predstava se, pored ovoga, bavi i temama mentalnog zdravlja, pokušaja samoubistva i depresijom. Taj kontakt s bivšim momkom je jedini spas/nada/opcija koja joj je preostala, a ima problema da iskaže vlastite misli i osjećaje. Ovo je itekako relevantan komad – nešto što će oduvijek biti važno i razumljivo. U životima skoro svakog čovjeka je prisutno to traganje vlastitog glasa kojim bismo mogli iskazati sve ''što nam srce pritišće'', barem ponekad. A samim ''glasom'' kao fenomenom se reditelj bavi u drugom dijelu – to je dekonstrukcija samog komada koji mi iskreno nisam uspio prihvatiti na pravi način jer sam svakako prvi dio predstave shvatio i prihvatio kao jednu zaokruženu cjelinu za koju nisu potrebni dodatni detalji, interpretacije i slično.
Naime, tijekom prvog dijela smo čitavo vrijeme u mraku; ali imamo tu par izvora svjetala. Pa čak i glumičinu figuru gledamo u mraku što je snažna rediteljska odluka jer dodatno simbolizira ''izgubljenost ljudske duše'' koja je prisutna. Na presjeku između prvog i drugog dijela se skroz pale svjetla, glumica odlazi iza scene i oblači krinolinu dok pjevuši neku melodiju. Smatram da tu reditelj publiku postavlja u nezgodnu situaciju da ''čeka'' dok se ona presvlači i vraća na scenu jer time se potencijalno može postići nestrpljivost i nekakvu nelagodnost jer smo se navikli na sveopšti mrak tijekom prvog dijela i onda nam se upale sva svjetla koja budu prejaka u tom trenutku.
Ja zapravo nemam nikakvih drugih ''velikih'' problema s drugim dijelom predstave osim što mi je bilo nejasno i smatram da me taj odnos prema tom dijelu podsjeća na vlastiti odnos sa npr. Lynchovim filmovima koji su prepuni nadrealističkih elemenata zbog kojih trebam film još jednom (ili čak više puta) pogledati kako bih dobio jasan i snažniji doživljaj. Svakako je zanimljivo to ''igranje s glasovima'' pomoću zvučnih efekata gitarskih pedala i sam njen svršetak života sa kofom puna vode i mikrofonom u njemu dok čujemo njen vrisak. To je bio fenomenalan i istovremeno jeziv svršetak predstave. Smatram da je takav kraj ostavio dubok trag na mene i definitivno je to nešto što ću ''nositi sa sobom'' zadugo.
''Ljudski glas'' ostavlja snažan dojam upravo zato što uspijeva spojiti intimnu emocionalnu ispovijest s hrabrim rediteljskim odlukama koje publiku uvlače u unutrašnji svijet glavnog lika. Iako prvi dio povremeno pati od statičnosti i mogućeg gubitka pažnje, doprinosi stvaranju atmosfere koja se osjeti. Drugi dio, iako drugačije tonalnosti i otvoreniji eksperimentu, pokazuje rediteljsku ambiciju da Cocteauov tekst pročita na savremen način. Bez obzira na to koliko se može činiti izazovnim ili nejasnim, završni efekat predstave je snažan i duboko emotivan. ''Ljudski glas'' time potvrđuje svoju trajnu relevantnost – kao komad o usamljenosti, potrazi za vlastitim glasom i krhkim mjestima u čovjekovoj duši – te kao scensko iskustvo koje se dugo pamti.