Razvoj dramske poetike od antike do renesanse i dalje ka moderni pokazuje duboku promjenu u načinu na koji kultura razumije čovjeka, svijet i umjetnost. Iako se često govori o Aristotelovim ''trima jedinstvima'', važno je naglasiti da kod Aristotela zapravo postoji samo jedinstvo radnje, dok su jedinstva vremena i mjesta kasnije normativno uspostavljena, posebno u francuskoj klasicističkoj tradiciji zahvaljujući Ludoviku Kastelvetru. Time se jasno razlikuju deskriptivna poetika, koja opisuje postojeće književne prakse, i normativna poetika, koja propisuje pravila stvaranja.

Teatar se kroz historiju pokazuje kao jedna od najkonzervativnijih umjetnosti. Upravo zbog svoje vezanosti za publiku, prostor i društvene norme, pozorište rijetko može biti potpuno slobodno. To je vidljivo i u prijelazu iz srednjovjekovnih moraliteta ka renesansnoj drami karaktera. Moraliteti, poput Everyman-a, funkcionišu kroz tzv. dramaturgiju stanica: niz epizoda koje simbolički predstavljaju ljudski život, bez jasne vremenske progresije. Nasuprot tome, u renesansi dolazi do razvoja kontinuirane radnje i naglaska na individualnom liku.

Everyman predstavlja univerzalnog čovjeka, tip bez izražene individualnosti, dok Faust već posjeduje svijest o vlastitoj posebnosti. On ne samo da zna šta čini, već je i ponosan na svoju razliku u odnosu na druge. Upravo tu leži ključna razlika između antičke i renesansne tragedije. Edip griješi u neznanju; njegova sudbina je unaprijed određena, a njegovi pokušaji da je izbjegne samo je potvrđuju. Faust, međutim, svjesno ulazi u zabranjeno već na početku izražava želju za znanjem koje mu nije dopušteno. Time tragedija prelazi iz sfere sudbine u sferu karaktera.

Ova promjena povezana je s općom slikom svijeta u renesansi, gdje čovjek postaje centar univerzuma. Likovi više nisu podređeni radnji, kako je to bilo kod Aristotela, već postaju nosioci i generatori dramskog zbivanja. Nema drame bez likova: događaj mora biti pripisan nekome, mora imati subjekt koji ga nosi.

Motiv, kao najmanja tematska jedinica književnog djela, sastoji se od obrisa karaktera, radnje i egzistencijalne situacije. U tom smislu, Faust i Don Juan predstavljaju dva ključna motiva evropske kulture. Faust je učenjak koji sklapa ugovor s đavolom u potrazi za apsolutnim znanjem, dok je Don Juan zavodnik čija se priča kulminira susretom s Kamenim gostom. Ovi motivi, kako ističe Veselovski, predstavljaju načine na koje kultura odgovara na temeljna pitanja o životu.

Kod Marlowa, Faustovo putovanje još uvijek nosi tragove srednjovjekovne strukture k:retanje kroz ''stanice'' uz Mefista, koji djeluje kao svojevrsno ogledalo Faustove unutrašnjosti. Njihov odnos nije samo narativni, već i simbolički: Mefisto reflektira Faustove želje, strahove i moralne dileme.

Nakon Racinea često se govori o kraju tragedije u klasičnom smislu, jer je čin ''ubistva boga'' u kulturi moguć samo jednom. Time se zatvara jedan veliki ciklus i otvara prostor za modernu dramu, u kojoj je čovjek, sa svim svojim unutrašnjim konfliktima, konačno u potpunosti u središtu.