Gledajući predstavu nekoliko puta sam se zatekla na ivici suza sa zahvalom u mislima. Zahvalom što nisam morala odrastati gledajući voljeni grad kako sumorno kuca i očajnički se bori za trunku zraka. Trunku slobode.

Kada bih birala riječ kojom bih opisala ono što je predstava izazvala unutar mene, rekla bih da me predstava kosnula.

”Oslobođenje Sarajeva” je više od priče. Više od naslova predstave.

Oslobođenje Sarajeva je način života, filozofija, nauk.

Uvučeni ste u kolosijek ljudskog života kom je jedini zadatak preživjeti.

Preživjeti neprijatelja.

Preživjeti izdajnika domovine. Preživjeti okupaciju.

Ne živi se, preživljava se.

Gledate ljudsku bezbrižnost koju je prekinula neman s tri slova u imenu.

Gledate djecu koja rastu bez krila slobode. Iako ne znaju šta znači sloboda ipak joj se nadaju i vjeruju u njen dolazak. /Onda shvatiš da i 80 godina nakon, tamo negdje daleko, živa djeca kojima je slobodan duh također istrgnut iz pluća/

Gledate porodicu koja u ruševinama nekadašnjeg života pokušava živjeti. Oni se ne nadaju slobodi Sarajeva. Oni znaju da će doći! Znaju da žive u gradu koji će se, poput feniksa, podići iz mrtvih. Znaju, zato mogu preživjeti neman. Mogu preživjeti logore, batine, smrt voljenih… Vlastitu smrt su preživjeli nekoliko puta tokom mnogo gladnih i teških dana.

Ova predstava uznemirava duh.

Ova predstava pobliže objašnjava Sarajevo i Sarajlije koje nikada nisu podlegle strahu. /Čak ni kada je 55 Sarajlija u noći sa 27. na 28. mart 1945. godine obješeno na Marindvoru/

Kako Merlin kaže:”Pucaj ne možeš mi ništa, ja sam k'o svemir velik.
Pucaj iz topova trista, ovo je srce čelik.”

Fotografija preuzeta sa stranice Televizije Sarajevo