LICA:
IVAN – otac, oko 55 godina
VILMA – majka, oko 55 godina
DAVID – sin, 10 go

Stan. S desne strane mala kuhinja u kojoj Ivan priprema svinjetinu za Buddyja. S lijeve strane je objedni stol na kojem Vilma čita knjigu. U sredini je Buddyjeva mala kućica u kojoj je on i pored kućice David koji čeka da on izađe. Vilma ustaje i prilazi mu.

VILMA: Davide, dušo, hajde... Idemo spavati.
DAVID (monotono): Zašto Buddy ne izlazi?
VILMA: Ne bih znala, srećo. Tata ga je pregledavao, sigurno on zna. Ali ti bi trebao sada u krevet.
DAVID: Ali ja ne želim u krevet. Želim spavati s Buddyjem. Ljepše mi je kada stavim svoju posteljinu tu pored njegove kućice i onda sam siguran da je tu.
VILMA: Znam, Davide, ali Buddy bi trebao malo biti sâm.

Kratka pauza.

DAVID: Hoće li sigurno s njim sve biti u redu?

Vilma razmišlja šta da mu kaže.

VILMA: Hoće. Biće mu bolje.
DAVID: Dobro.
VILMA: Hajde sada, idemo spavati.

Vilma ga pođe zagrliti i poljubiti, ali David pruži blagi otpor.


DAVID: Mogu sam, mama.

I odu iza scene.
Dok to traje, Ivan pravi hranu kao da je u pitanju nešto veoma važno i pazi na svaki aspekt tog pravljenja. Zatim završi i odnosi hranu do Buddyjeve kućice. Nježno pokuca iznad ulaza, ali Buddy ne izlazi. Ivan samo spusti hranu dolje.

IVAN: U redu je. Valjda ćeš kad-tad izaći. Barem glavom proviriti.

Zatim sjedne na pod.

IVAN: Znaš, Buddy, sjećam se kad sam te prvi put doveo u ovu kuću. David je bio mali, peti rođendan, a ti... ti si bio tek štene. Nisi ni znao što znači biti pas, a ipak si odmah postao dio ove porodice. David te volio kao da si njegov najbolji prijatelj, i bio si, zapravo. I sve ove godine... vidio sam kako ga činiš sretnim, kako se smije kad si tu. Nikad neću zaboraviti onaj trenutak kad je prvi put rekao tvoje ime s osmijehom. S tobom je postao... drugačiji.

Pauza. Ivan slegne ramenima, briše suzu koja mu se pojavi.

Znam, Buddy, bilo je teško. Tvoje godine su ti donijele bol, tišina postala sve glasnija, a tebe više nije bilo onako zdravog i živahnog kao nekad. S tobom sam naučio mnogo stvari. Neki dani su bili teži od drugih, ali tebi


nije bilo važno. Tvoja ljubav bila je jednostavna, iskrena... Upravo onakva kakva nam je trebala. Zadnje što mogu učiniti za tebe... je da ti olakšam. Iako... ne znam hoće li biti lakše meni kad te budem pustio da ideš. Mogu ti obećati, Buddy, da si ti uvijek imao svoje mjesto u našem domu. Da nisi bio samo pas. Bio si član porodice, prijatelj. Zahvaljujem ti, Buddy. Hvala ti na svemu. Što si bio tu kad nam je bilo najpotrebnije, što si volio Davida kao što si to radio. I oprosti mi, ako nije bilo uvijek dovoljno. Ali volio sam te... i voljet ću te uvijek.

Vraća se Vilma. Ivan brzo ustaje i krene nesigurno hodati po sceni.

VILMA: Zaspao je.

Zatim pogleda u zdjelicu punu svinjetine kod Buddyjeve kućice.

VILMA: Zašto si mu davao to?
IVAN: Šta?
VILMA: Svinjetinu. Zar nisi rekao da to ne smije jesti?
IVAN: Jesam.
VILMA: I zašto si to uradio?
IVAN: Ima pravo.
VILMA: O čemu pričaš, Ivane? To je previše masno za njega. Imat će problema sa srcem!
IVAN: Odlučio sam da uživa u svinjetini... dok još može.

Vilma se zaustavi i onda mu se krene približavati.

IVAN: To mu je oduvijek bila najdraža hrana. Mislim da bi mu u ovim posljednjim danima mogao dati da jede nešto što voli. Zaslužuje to.
VILMA: S njim će biti sve u redu, je li tako?

Ivan šuti.

VILMA: Ivane, reci mi!
IVAN: Ne budi naivna. Očigledno će umrijeti. Očigledno mu se bliže posljednji trenuci. On se skroz raspada. Ne hoda. Ne uspostavlja nikakve kontakte van svoje kućice. Izbjegava nas kako bi umro sam. (Napravi pauzi prije nego što kaže sljedeće)
VILMA: Ne mora značiti. Uvijek postoji načina da se ovakve stvari riješe. Ti kao veterinar si rekao da će sve biti u redu-
IVAN: Mislim da ga treba uspavati... To ti kažem... kao veterinar.
VILMA: Š-šta to pričaš?
IVAN: Iz svog iskustva rada na selu, i životinjama, to je najbolje za Buddyja. Koliko god ga ja volim, moramo to uraditi. On se ne može više ovako patiti.

Par trenutaka tišine.

VILMA: Moja majka je bila u pravu. Ti i tvoji ste zaista krvnici! Vaše ruke su krvave!

Ivan se okrene.


IVAN: Znam da ti je teško, Vilma. I tebi je kao i meni. Ali, ako misliš da ćemo ga pustiti da pati... ako misliš da ćemo ga gledati... ako misliš da će David kako umire danima, umjesto da mu olakšamo, onda ne znam kako da ti objasnim. Ovaj put, ne možemo čekati. Ne možemo biti naivni, kao što ti kažeš. On se više ne vraća, Vilma. Ovdje nema izlaza.
VILMA: Krvavi ste, Ivane! Krvavi ste! Vi ste ti koji odlučuju kad i kako će život biti nekome oduzet! (krene prema njemu) Ja nisam spremna da te slušam. To što ti kažeš... to nije ljubav. To je hladno, izračunato ubijanje! Ti ga voliš, a ipak mu uzimaš pravo da bude s nama, barem još malo. (zatim se odmakne od njega) U pravu je bila moja majka: takvi ste vi! I ne samo takvi! Tvoji roditelji – strašno! Kako su se samo uvukli u tuđi stan, u tuđe živote, i misle da će im se svako prilagoditi! Takav si i ti! Ti misliš da takve stvari sa sela funkcionišu ovdje! E pa nije tako! I nikako, ama baš nikako tvoji nisu imali poštovanja prema mojoj majci koja im je pružila i krov nad glavom kad je i tebi i kasnije njima trebalo!
IVAN: A je li bilo u redu da punica non-stop govori kako je David... autističan zbog naših, citiram: ‘’prljavih seljačkih gena’’?

Vilma zašuti.

IVAN (nastavlja): Kakve jebene veze ima to grad-selo?! Ja sam seosko dijete! I šta sad?! Ja nikad tebe nisam gledao kao ‘’neku gradsku curu’’, a sebe kao ‘’seoskog momka’’, jer mi to nikada nije bilo važno. Ljubav i zajedništvo! Nešto što tvoja majka nije propagirala! I nevjerovatno je, znaš... Bolesno je! Bolesno je kako se odjednom slažeš sa svojom


majkom o svim tim stvarima koje su nas razdvajale! Ovaj stan je mogao biti zajednički, ali očigledno ni tvoja majka ni moji roditelji nisu htjeli da tako bude. (krene šetati) Istina je: grad će uvijek pružiti više prilika nego selo. Moje selo koje sam uvijek volio. I dalje ga volim, ali sam ovdje zbog tebe i Davida i Buddyja. I uvijek sam cijenio vaš prostor. A punica to nikada nije radila za nas!
VILMA: A tvoji se nisu ni udostojili da dođu na njenu sahranu! Nisu bili u stanju da malo zajebu svoj ponos i probleme koje su imali s njom i da se udostoje da joj odaju posljednju počast! Toliko o kulturi tvojih roditelja!
IVAN: Dosta više o mojim roditeljima! I oni su mrtvi, i šta sad! David ih nije ni poznavao!

Ode do kauča, sjedne i uhvati se za glavu.

VILMA: Šta ti se dogodilo? Zašto si odjednom... ovakav. Šta ti je?
IVAN: Dosta sam popuštao. Od sada pa nadalje stojim iza svega onoga što ću reći. Ja ću odlučiti šta ću s Buddyjem. Ja sam ga doveo u ovaj stan. To je zapravo moj pas. Ja sam se uvijek brinuo za njega. Uvijek sam ja radio s njim. I ja ću ga uspavati jer neću više plakati i gledati ga dok se muči i sakriva od cijelog svijeta.
VILMA: A ja sam se uvijek za Davida brinula. Ti skoro pa nikako ne budeš tu. Uvijek si na selu bio, kod svojih. Tek kad su umrli udostojio si se da budeš duže s nama. A ne, to si zbog Buddyja radio. Nikako zbog mene... A što je najvažnije – nikako zbog Davida.


Da si iole neki otac, ne bi ovo činio zbog svog sina. Kakav god da je. Uostalom kako misliš mu to reći? Kad ga uspavaš?
IVAN (naglo ustane): Reći ću mu da sam ga vodio u šetnju i da mi je pobjegao. Mislit će da sam idiot jer mi je pas tako lako pobjegao, ali bolje i to nego da zna da je pas uspavan. Ili još gore: da je umro prirodnom smrću, ovdje... u ovom stanu... pred njim...
VILMA: Ti si zaista prokletnik! Nisi uopšte dostojan da budeš otac! Ti prokletniče-

Ivan poludi na ovo i krene bacati jastuke oko sebe, obarati dekoracije itd. Sve što se u tom trenutku nalazi oko njega.

IVAN: JEL NISAM! JEL NISAM! JEL NISAM, JEBEMU, NAKON SVEGA ŠTO SAM VAM PRUŽIO!!!

Zatim ulazi David.

DAVID: Mama, tata, je li sve u redu?

Ovo dvoje se zaustave.

DAVID: Zašto vičete?
VILMA: Sve je u redu, srećo. Ne brini se. Tata i ja samo malo razgovaramo, ništa ozbiljno. Sad idemo svi spavati, dobro?
DAVID: Ali ja bih želio spavati s Buddyjem. Fali mi. Mogu li?


Ivan i Vilma se pogledaju.

IVAN: Možeš. Večeras spavaj s Buddyjem.

KRAJ