U svojoj knjizi ''Prazan prostor'', Peter Brook razlikuje četiri osnovna oblika teatra, a jedan od najznačajnijih među njima jeste Posvećeni teatar. Brook ga naziva i ''Teatrom Nevidljivoga'', jer smatra da pozornica nije samo mjesto zabave ili prikazivanja priče, nego prostor u kojem se može pojaviti nešto dublje, skriveno i duhovno. Posvećeni teatar pokušava publici omogućiti iskustvo koje nadilazi svakodnevicu i običnu racionalnu percepciju.

Brook smatra da je čovjek oduvijek imao potrebu za iskustvima koja ga uzdižu iznad monotonije svakodnevnog života. Nekada su tu ulogu imali rituali i religijske ceremonije, dok moderni čovjek slična iskustva često traži u muzici, umjetnosti ili različitim oblicima intenzivnog doživljaja. Zato Brook vjeruje da teatar može postati mjesto gdje se ''Nevidljivo'' otkriva kroz slike, zvukove, pokret i prisustvo glumaca. Posvećeni teatar ne pokušava samo prikazati nešto skriveno, nego stvara uslove da publika to zaista osjeti.

Brook navodi da su određene predstave i umjetnički pokreti sredinom 20. stoljeća publici djelovali kao ''voda ožednjelima od suha života''. Među njima spominje radove Jean-Louisa Barraulta, Laurenca Oliviera i druge velike teatarske umjetnike koji su pokušavali spojiti vizualnu ljepotu, ritual i snažnu emociju. Takve predstave nisu bile samo obične priče, nego iskustva koja su gledaoce uvodila u drugačije stanje svijesti i percepcije.

Posebno važnu ulogu u razvoju ideje posvećenog teatra imao je Antonin Artaud. Artaud je kritikovao sterilnost tadašnjeg evropskog teatra i smatrao da predstava mora djelovati direktno na čovjekova osjetila i podsvijest. Umjesto da se oslanja samo na tekst, teatar treba koristiti pokret, glas, ritam, svjetlost i slike kako bi stvorio snažno emocionalno iskustvo. Brook i Charles Marowitz su u okviru Royal Shakespeare Companyja osnovali eksperimentalnu grupu nazvanu ''Teatar okrutnosti'', upravo kao hommage Artaudu i njegovoj ideji uzvišenog teatra.

Važan dio Posvećenog teatra jeste odnos između slike i riječi. Brook smatra da veliki dramski pisci, poput Brechta, nisu stvarali samo bogate tekstove, nego i snažne scenske slike. U posvećenom teatru riječi same po sebi nisu dovoljne; predstava mora govoriti cijelim svojim bićem. Zbog toga Brook cijeni umjetnike poput Becketta, čiji komadi djeluju simbolično i duboko, čak i kada publika ne može potpuno racionalno objasniti njihovo značenje. Brook ističe da pravi simbol nije slab i nejasan, nego ''težak i jasan''. Beckettove predstave često ostavljaju gledaoce zbunjenima, ali istovremeno emocionalno oslobođenima i obogaćenima.

Jedna od najvažnijih figura posvećenog teatra za Brooka jeste Jerzy Grotowski. Grotowski je smatrao da teatar ne postoji radi spektakla, nego kao sredstvo samoistraživanja. Glumac mora koristiti cijelo svoje biće: tijelo, glas, emocije i unutrašnja iskustva kako bi otkrio ono što svakodnevni život skriva. Brook opisuje odnos između glumca i publike kod Grotowskog kao odnos između svećenika i vjernika: glumac izvodi neku vrstu rituala i za sebe i za druge. Cilj nije zabaviti publiku, nego stvoriti istinski susret i unutrašnje iskustvo.

Grotowski je razvio ideju ''siromašnog teatra''. Umjesto raskošne scenografije i tehničkih efekata, njegovi glumci odricali su se svega osim vlastitog tijela i vremena za rad. Brook smatra da upravo u toj jednostavnosti leži bogatstvo posvećenog teatra. Slično vidi i kod umjetnika poput Merce Cunningham i Samuela Becketta: mali broj sredstava, ali ogromna disciplina, preciznost i intenzitet rada.

Brook također govori o eksperimentalnim formama poput ''happeninga'', koji nastoji probuditi publiku i uključiti je u samo zbivanje. U takvim predstavama granica između umjetnosti i života postaje nejasna. Teatar više nije samo nešto što se gleda sa distance, nego iskustvo u kojem publika aktivno učestvuje.

Na kraju, posvećeni teatar za Brooka predstavlja potragu za dubljim smislom umjetnosti. Njegov cilj nije samo estetski doživljaj, nego stvaranje posebnog stanja svijesti u kojem čovjek može osjetiti ono što je inače skriveno. Takav teatar traži disciplinu, otvorenost i hrabrost, kako od glumaca tako i od publike. Upravo zbog toga Brook smatra da je ''shvatiti vidljivost Nevidljivoga životno djelo''.