UVOD

U pozorišnoj umjetnosti, likovi predstavljaju temeljni element pomoću kojeg se publika povezuje s

dramskim svijetom. Kroz likove, drama izražava ideje, sukobe, društvene promjene i filozofska

pitanja. Međutim, pojam „lika“ nije uvijek imao isto značenje. U klasičnim i renesansnim dramama,

likovi su često snažne, odlučne ličnosti koje pokreću radnju, donose jasne odluke i bore se za

vlastiti cilj. U modernoj i postmodernoj drami, lik sve više postaje fragmentiran, neodlučan,

zbunjen i nesiguran u svoje mjesto u svijetu.

Ovaj seminarski rad upoređuje dvije vrlo različite vrste dramskih likova: Ričarda iz Shakespeareove

tragedije Ričard III. i Vladimira i Estragona iz Beckettove drame Čekajući Godota. Kroz ovu

usporedbu pokušat ćemo prikazati kako se dramski lik promijenio tokom vremena, od ličnosti koja

sve pokreće do onih koje samo čekaju. Kroz teorijski okvir koji uključuje aktantski model i

tematske sile Étiennea Souriaua, analiziraćemo funkciju likova, njihove osobine, ulogu jezika i

odnos prema publici. Takođe ćemo se osvrnuti na tačke gledišta – način na koji se likovi prikazuju i

kako publika ima uvid u njihov unutrašnji svijet.

Pitanja koja nas zanimaju su: Kako je Ričard došao do prijestolja? Šta sve saznajemo o njegovom

karakteru, i zašto ga ne bismo mogli zamijeniti s likovima poput Hamleta ili Macbetha? S druge

strane, zašto su Vladimir i Estragon tako opšti, gotovo apstraktni? Koji su to elementi koji ih čine

predstavnicima modernog izgubljenog čovjeka?

Upoređujući ova dva dramska svijeta – jedan izgrađen na djelovanju, drugi na čekanju – ovaj rad

pokušava ne samo pokazati razlike u konstrukciji likova, već i otkriti šta te razlike znače za samo

poimanje drame. Na kraju, postavićemo pitanje: Da li je savremeni čovjek bliži Ričardu – onome

koji želi i djeluje – ili Vladimiru i Estragonu – onima koji samo čekaju da se nešto dogodi?

RIČARD III.

Drama Ričard III. pripada kasnom Shakespeareovom ciklusu o engleskoj historiji i prikazuje uspon

i pad vojvode od Gloucestera, koji postaje kralj Ričard III. Ričard je sin kralja Edwarda IV, ali je

fizički deformisan i osjeća se isključenim iz društva koje vrednuje ljepotu, plemenitost i viteštvo.

Odlučuje da zbog toga postane zlikovac. U poznatom uvodnom monologu ( Ričard najavljuje svoj

plan da dođe do prijestolja, koristeći laži, manipulacije i ubistva (Zasnovah, smislih kobne

pripreme/I klevetnička pisma, pijana/Proricanja i puste sne, da kralja/I Clarencea, svog

brata/potaknem/Na smrtnu mržnju jednog protiv drugog1

).

Tokom drame, on eliminiše sve koji mu stoje na putu: brat Clarence biva pogubljen, dva mlada

princa – Edward i njegov brat Edward V.– ubijeni su u Toweru te su politički protivnici smaknuti. U

nevjerovatnoj sceni zavođenja, Ričard čak uspijeva nagovoriti Lady Anne da se uda za njega, iako

je on ubio njenog muža. No, kako drama odmiče, njegovi pomagači (npr. Buckingham) počinju mu

okretati leđa, duhovi njegovih žrtava ga proganjaju u snovima, a na kraju ga u bitci kod Bosworth

Fielda ubija Henry Richmond, koji postaje Henry VII. Time završava krvava vladavina Ričarda III.

Ričard je jasan primjer subjekta u aktantskom modelu. On ima cilj: krunu. Njegova težnja da ovlada

vlasti određuje cijelu strukturu drame. Aktantski model predlaže šest tematskih sila koje se mogu

rasporediti ovako:

• Subjekt: Ričard – onaj koji želi nešto (prijestolje).

• Objekt: kruna, vlast, apsolutna moć.

• Pomagači: njegovi saradnici (Buckingham, Catesby), njegov oštar um, sposobnost laganja,

pretvaranja, pa i strah koji izaziva.

• Protivnici: svi koji mu prijete – Clarence, prinčevi, Hastings, Richmond, pa i duhovi koje

vidi pred kraj.

• Pošiljalac: Ričard sam sebi dodjeljuje zadatak – nema vanjskog autoriteta ni moralnog

opravdanja.

• Primalac: on sam, ali i publika, koja iz njegove perspektive posmatra razvoj događaja.

Ričard ne čeka da mu se sudbina ukaže – on je oblikuje. On ne vjeruje u božanski plan, nego u moć

čovjekove volje. Zato je njegova ličnost toliko jaka – on zna šta želi i ne staje dok to ne dobije.

Njegova sposobnost da koristi jezik da bi uvjerio druge je nevjerovatna. U sceni s Lady Anne, on

1 Shakespeare, William – Rikard III. (Matica Hrvatska, Zagreb, 1951.), str. 11

uspijeva da je ubijedi da ga prihvati, iako zna da je on ubio njenog muža i oca. On je sposoban da

izvrne istinu, da se predstavi kao nevina žrtva, pa čak i kao pokajnik.

On je također i majstor govora. Njegovi monolozi su direktni i iskreni – ali samo prema publici. On

nam otkriva šta planira, komentariše druge likove, ismijava ih, i time stvara bliskost sa gledaocima.

On je istovremeno zločinac i zabavljač, a publika, iako zna da čini zlo, ne može da ne osjeti

divljenje prema njegovoj vještini.

Ričard ne funkcioniše sam – on upravlja mrežom ljudi. Na početku ima podršku moćnih saveznika,

ali kako postaje sve brutalniji, ostaje bez njih. Njegov odnos s Buckinghamom je posebno

zanimljiv: u početku mu pomaže, ali kada se Ričard odrekne dogovora i traži ubistvo mladih

prinčeva, Buckingham se povlači. Ričard tada gubi ključnog pomagača – što simbolično pokazuje

da čak i zlo ima granicu koju neki ne žele preći.

Njegovi odnosi su zasnovani na interesu, prijetnji i manipulaciji. Ne postoji istinsko prijateljstvo, ni

bliskost. Kroz takve odnose, drama pokazuje kako moć kvari čovjeka i uništava sve oko njega.

On zna da nije voljen, da nije fizički privlačan, i koristi to kao razlog da postane zao. On kaže: Pa

kad ne mogu biti ljubavnik/Te slatko tratit razgovorljive/I lijepe ove dane, namislih/Da budem

nitkov sada i da zamrzim/Na tašte slasti ovog vremena.2 To znači da ne želi da ga svijet odbacuje –

on će odbaciti svijet prvi.

U njemu ne postoji moralna dilema. Ne pati zbog onoga što radi, ne pokreće ga savjest kao

Macbetha. Ali u kasnijim scenama, kada se pojave duhovi žrtava i kada mu se vojska raspada,

vidimo znakove nesigurnosti. Čuvena rečenica (O – konja! Konja! Kraljevstvo za konja!3

) može se

čitati ne samo kao doslovna molba, već i kao simbol potpune dezintegracije njegove kontrole. Sve

što je gradio ruši se, a on ostaje sam, poražen i napušten.

Za razliku od Hamleta ili Macbetha, Ričard ne zastaje da preispita svoje postupke. Hamlet stalno

preispituje sebe: šta je ispravno, da li da djeluje ili ne. Macbeth osjeća krivnju, vidi halucinacije,

gubi razum zbog zločina. Ričard nema takve unutrašnje sukobe. On nije ranjiv iznutra – ranjiv je

samo spolja, kada izgubi saveznike i kontrolu.

Zato je Ričard drugačiji: on je čista volja. On je lik koji djeluje bez oklijevanja. Ne zanimaju ga

osjećanja, ni pravda, ni sudbina. On je potpuno racionalan u svojim planovima, i to ga čini

izuzetnim – ali i opasnim.

2 Shakespeare, William – Rikard III. (Matica Hrvatska, Zagreb, 1951.), str. 10 – 11

3 Shakespeare, William – Rikard III. (Matica Hrvatska, Zagreb, 1951.), str. 240

ČEKAJUĆI GODOTA

Vladimir i Estragon, glavni likovi Beckettove drame Čekajući Godota, predstavljaju sasvim

drugačiji tip dramskog lika od Ričarda III. Dok je Ričard čovjek koji zna šta želi i hrabro korača ka

svom cilju, Vladimir i Estragon su likovi koji su ostali zaglavljeni u stanju čekanja i nesigurnosti.

Njihova svakodnevica je ispunjena ponavljanjem, neodlučnošću i nejasnim nadama. Čekaju dolazak

misterioznog Godota, koji nikada ne stiže, a sami likovi ni ne znaju ko je on ni zašto ga čekaju. Ovo

čekanje i neizvjesnost odražavaju osjećaj besmisla i usamljenosti koji je karakterističan za

egzistencijalističku filozofiju i modernu dramu.

Likovi su veoma opšti i univerzalni. Beckett nije dao Vladimiru i Estragonu detaljne pozadine ni

precizne karakteristike, što ih čini gotovo simbolima ljudske nesigurnosti i bespomoćnosti pred

životom. Ova općenitost likova omogućava da ih publika lako prepozna kao “svakog čovjeka” koji

se bori sa smislom postojanja. Njihova imena su takođe simbolična – Vladimir je tradicionalno ime

sa jakim značenjem, dok Estragon znači "pelin", što može asocirati na gorčinu života.

Iz perspektive aktanskog modela, Vladimir i Estragon su subjekti čiji je cilj (objekt) dolazak

Godota, ali ovaj cilj ostaje nejasan i neostvaren. Njihovi pomagači su zapravo oni sami – jedan

drugome pomažu da izdrže čekanje i prevladaju dosadu, hladnoću i nesigurnost. Njihovi protivnici

su prolazno vrijeme, besmisao i strah koji ih tišti, ali nemaju jake konkretne neprijatelje kao što je

to slučaj kod Ričarda. Pošiljalac i primalac ostaju neodređeni – možda su to sama sudbina, život ili

ideja koju Godot predstavlja.

Vladimir i Estragon ne djeluju odlučno niti imaju planove. Njihov govor je često zbunjen,

ponavljajući i nejasan, što dodatno naglašava njihovu nemoć i tjeskobu. Kroz njihove dijaloge

vidimo kako pokušavaju održati smisao, ali stalno zapadaju u sumnju i beznađe. Njihova veza je

složena – ponekad su podrška jedno drugome, a ponekad izvor frustracije. To pokazuje kako u

uslovima nesigurnosti ljudi traže društvo, ali i kako ta društvena veza može biti napeta.

Za razliku od Ričarda, koji je pokretač radnje i ima jasan cilj, Vladimir i Estragon su likovi čije

djelovanje izostaje. Oni su dramski likovi čekanja, što reflektira moderno shvatanje čovjeka kao

bića koje je izgubilo sigurnost i kontrolu nad vlastitim životom. Njihovo čekanje Godota može se

tumačiti kao metafora za životnu besmislenost i potrage za svrhom koja se nikada ne ostvaruje.

Kroz analizu Vladimira i Estragona možemo vidjeti kako Beckett koristi opće, simbolične likove da

prikaže univerzalne teme poput nesigurnosti, samoće i trajnog čekanja, što je suprotno od

tradicionalnog dramskog lika s jasno izraženom motivacijom i ciljem. Ova vrsta likova izaziva

publiku da promišlja o značenju života i prirodi ljudskog postojanja.

KOMPARACIJA LIKOVA (RIČARD I VLADIMIR I

ESTRAGON)

Ričard III. i Vladimir i Estragon predstavljaju dva potpuno različita pristupa dramskom liku, što

odražava i promjene u vremenu, društvu i shvatanju čovjeka. Ričard je lik čije je djelovanje jasno i

odlučno, dok su Vladimir i Estragon gotovo statični, zarobljeni u beskrajnom čekanju.

Ričard djeluje kao subjekt sa jasnim ciljem: prijestolje. Njegova energija i volja za moć pokreću

radnju. Koristi govor i manipulaciju da bi ostvario svoje planove, ne osvrćući se na moralne

posljedice. On je primjer renesansnog čovjeka koji vjeruje da je gospodar svoje sudbine i da kroz

djelovanje može promijeniti svijet.

Suprotno tome, Vladimir i Estragon su likovi bez jasnog cilja i bez moći da promijene svoj položaj.

Njihovo čekanje Godota simbolizira nesigurnost i besmisao modernog života. Njihova nemoć da

djeluju jasno pokazuje egzistencijalnu tjeskobu i gubitak smisla. Dok Ričard nameće svoj cilj i

oblikuje svijet oko sebe, Vladimir i Estragon pasivno podnose neizvjesnost.

U analizi likova Ričarda III. i Vladimira i Estragona možemo koristiti i Souriauove tematske sile

predstavljene kroz astrološke simbole koje on sam koristi da opiše snage koje pokreću dramsku

radnju.

Ričard III. kao subjekt i pokretač radnje može se povezati sa znakom Lava i njegovim usmjerenim

vrijednostima, jer Lav simbolizira želju za moći, dominacijom i svjetlom na sceni – sve što Ričard

teži postići svojom ambicijom. On je zastupnik željenog dobra, ali u njegovom slučaju to je vlast i

kontrola. Ovu želju podržava i znak Sunca, koje u ovom sistemu također označava usmjerene

vrijednosti i snagu da se dođe do cilja. Sunce kao središnja sila daje mu energiju i jasnoću u

njegovim postupcima.

Ričard kao subjekt želi kraljevstvo koje u Souriauovoj terminologiji simbolizira sila Zemlje — on

je mogući dobitnik željenog dobra, odnosno kraljevine koju želi osvojiti i time potvrditi svoju vlast.

Protivnik, simboliziran znakom Mars, jasno je prisutan u liku kralja, princa Clarencea i Henryja

Richmonda. Mars označava silu sukoba, agresije i borbe, što je jasno vidljivo u sukobima koji vode

do kraja Ričardove vladavine.

Znak Vage se može vidjeti kao arbitar, sila koja odlučuje o pravednosti ili presudi – u drami to

mogu biti sudbina, pravda ili sam tok događaja koji na kraju kažnjava Ričarda za njegove zločine.

Konačno, Mjesec, kao pomoćnik i udvostručenje neke od prethodnih sila, može se tumačiti kroz

Ričardove saveznike ili njegove unutrašnje misli i sumnje koje mu ponekad pomažu, ali i zbunjuju.

S druge strane, kod Vladimira i Estragona, ove sile su mnogo manje jasne i konkretne. Oni nemaju

izražen znak Lava ni Sunca jer nisu subjekti s jasnim ciljem ili jakom voljom. Njihova uloga je više

pasivna i zbunjena. Mogu se povezati sa snagama koje nisu usmjerene prema ostvarenju željenog

dobra, već sa stanjima nesigurnosti i čekanja. Njihovi protivnici nisu ljudi, već vrijeme, besmisao i

praznina, što se ne uklapa u tipičnu borbu Marsa, već u neku vrstu unutrašnjeg konflikta ili

neravnoteže.

Vaga, arbitar u njihovoj priči, ostaje nejasna ili odsutna – nema pravednosti ni konačne odluke,

samo beskrajno čekanje. Mjesec bi u njihovom slučaju mogao predstavljati njihovu međusobnu

povezanost i emocionalnu ovisnost, što je jedina snaga kojom raspolažu u svojim besmislenim

situacijama.

Ova primjena Souriauovih horoskopskih sila dodatno osvjetljava suštinsku razliku između odlučnog

i ciljano pokrenutog Ričarda i zbunjenih, pasivnih Vladimira i Estragona. Dok prvi ima jake, jasne

sile koje ga vode ka ostvarenju vlasti, drugi su zarobljeni u neodređenim i nejasnim silama čekanja i

nesigurnosti.

Ova komparacija pokazuje kako je Ričard III. tipičan predstavnik renesansnog junaka – aktivan,

odlučan, usmjeren i sposoban da oblikuje svijet oko sebe. Vladimir i Estragon, pak, predstavljaju

modernog čovjeka zbunjenog, pasivnog i izgubljenog u postmodernom svijetu bez sigurnosti i

jasnog smisla. Kroz ove likove možemo pratiti evoluciju dramskog lika i promjene u shvatanju

ljudske prirode i sudbine.

ZAKLJUČAK

Analiza likova Ričarda III. i Vladimira i Estragona jasno pokazuje koliko su dramski likovi

oblikovani vremenom, društvenim okolnostima i filozofskim pogledima. Ričard III. kao lik snažne

volje, odlučnosti i jasno definisanog cilja predstavlja ideal renesansnog junaka – čovjeka koji kroz

djelovanje i ambiciju oblikuje svoju sudbinu i svijet oko sebe. Njegove postupke možemo razumjeti

i kroz Souriauove tematske sile, gdje su Lav i Sunce simboli njegove moći i usmjerenosti, dok mu

protivnici i sudbina predstavljaju sile koje će na kraju odlučiti njegovu sudbinu.

S druge strane, Vladimir i Estragon simboliziraju modernog čovjeka koji je izgubio sigurnost i

jasnoću ciljeva. Njihova pasivnost i neodređenost, kao i stalno čekanje na neostvarivog Godota,

predstavljaju egzistencijalnu tjeskobu i besmisao života u modernom svijetu. U Souriauovoj

terminologiji, oni nemaju jasne usmjeravajuće sile poput Lava i Sunca, već djeluju pod utjecajem

neodređenih i neaktivnih sila, što dodatno ističe njihovu nemoć i zbunjenost.

Ova dva dramska lika stoga nisu samo protagonisti različitih djela, već i simboli različitih epoha i

filozofskih promišljanja o čovjeku i njegovom mjestu u svijetu. Proučavajući ih kroz teorijske

okvire poput Souriauovih tematskih sila i Greimasovog aktantskog modela, možemo dublje

razumjeti njihove motive, funkcije i značenja u drami, ali i šire – u književnosti i društvu.