Restoran. Večer. Uredan stol s par svijeća na sredini scene. TATA i SIN
sjede jedan nasuprot drugome. Čitaju jelovnike.

TATA: Ovaj restoran – ne sviđa mi se. Uvijek si birao mjesta koja me
izbacuju iz zone komfora.
SIN (nervozno gledajući u jelovnik): Možda je to dobro ponekad. Dobro
ti dođe nekad...
TATA: Ma hajde, molim te. Za koga je to dobro?
SIN: Možda za obojicu.
TATA (pogleda ga direktno): Nisam siguran da dijelimo isto mišljenje o
tome.

Dolazi KONOBAR.

KONOBAR: Šta bi gospoda htjela popiti?
TATA: Koja vina imate?
KONOBAR: Ždrepčeva krv...
TATA (upadne mu u riječ): Može ždrepčeva krv.
KONOBAR (Sinu): A za Vas, gospodine?
SIN: Može vode.
KONOBAR: Odmah. (Ode)
TATA: Dakle, zašto smo ovdje? Ne vjerujem da si me zvao onako.
SIN: Zbog razgovora. O nekim stvarima.
TATA: O nekim stvarima? To zvuči kao uvod za nešto što mi se
vjerovatno neće dopasti.
SIN: Možda. Možda ne.
TATA: Onda kreni. Nemam cijelu noć, valja se meni naspavat večeras za
sutra.
SIN: Uvijek si se vodio principima. Pravilima koja su uvijek bila jasno
postavljena.
TATA: Pravila daju strukturu. Bez strukture sve se raspada.
SIN: A šta ako takva struktura ne odgovara svima?
TATA (nasmije se): Pa, čovječe, jesi me ti doveo ovdje da me preobraziš
ili šta?
SIN: Nisam. Samo želim da razumiješ.
TATA: Sine, popusti me više s enigmama. Kaži šta je.
SIN: Ovo nisu enigme. Ovo sam ja.

U tom trenutku dolazi konobar s pićima.

KONOBAR: Izvolite.

Stavi ih na stol i udalji se od stola.

TATA: Ako želiš nešto reći, reci. Ili ćemo šutjeti čitavo vrijeme.
SIN: Bojim se tvoje reakcije.
TATA: To mi govori da misliš da će biti loša.
SIN: Nije stvar u tome. Stvar je u tome da ne znam koja će biti tvoja
reakcija.
TATA: Ovo zvuči kao uvod u katastrofu.
SIN: Katastrofa je stvar perspektive. Za nekoga je to samo promjena.
Kratka tišina. TATA uzme čašu vina i malo popije.
TATA: Jesi li u problemima? Škola?
SIN: Nije to.
TATA: Droge? Nešto ilegalno?
SIN (pomalo frustrirano): Ne, tata. Nije ništa od toga.
TATA: Pa šta je onda?
SIN (nakon duže pauze, s blagom nervozom): Šta je nešto što nikada
ne bi mogao prihvatiti? Šta te najviše plaši?
TATA (trenutak razmišlja, zatim slegne ramenima): Neuspjeh. Gubitak
kontrole. Ali to su teorijska pitanja. Šta to ima veze s nama?
SIN: Više nego što misliš.
TATA (oštrije): Opet govoriš u zagonetkama.
SIN: Zato što ne znam kako da ti kažem ovo, da budem iskren. Ili ne
znam kako da te gledam nakon što ti kažem.
TATA: Ako mi ne možeš reći, kako očekuješ da razumijem?
SIN: Ne očekujem, ali se nadam.
TATA: Nada bez akcije je beskorisna!
SIN (naglo): Dobro. Znaš šta je problem, tata? Tvoj način razmišljanja.
Tvoja pravila.
TATA: Pravila su tu s razlogom. A ako imaš problem s njima, onda to nije
moj problem.
SIN: Ali jeste tvoj problem, jer su tvoja pravila i konstantno neka ta
principijelnost ograničila mene.
TATA: Ograničila te? U čemu?
Kratka tišina. SIN izgleda kao da se bori sam sa sobom.
SIN (tiho, ali odlučno): Da budem svoj.
TATA: Da budeš svoj? Šta to, pobogu, znači?
SIN: Znači da ne moram biti nešto što nisam samo zato da bi ti bio
zadovoljan. Da glumim vojnika, a ti tamo nekog generala.
TATA (ljutito): E pa znaš kako, sine moj, te tvoje ‘’biti svoj’’ gluposti ne
funkcionišu na tako jednostavan način. Ti misliš da je lako biti svoj? E pa
svijet nije tako jednostavan, mladi gospodine!
SIN: Znam da nije, ali treba pokušati. Vrijedi probati!
TATA: I šta – sad ćeš odbaciti strukturu iz svog života? Bićeš
‘’slobodan’’? Neki hipi i djeca cvijeća i ti fazon?
SIN: Ne, tata. Samo ne želim da živim pod tvojim pravilima, jer ta pravila
nikad nisu bila za mene.
TATA (otpuhuje): Dobro, radi šta god hoćeš.
TATA (pomalo sarkastično): Slobodan si! Al’ samo da znaš da je ta tvoja
ideja o slobodi jedna velika iluzija. I to ćeš kad-tad shvatiti.
SIN: Možda i ne bude tako loše...

KONOBAR dolazi.

KONOBAR: Gospoda odlučila šta će da jede?

Upali se neki lagani jazz. Glumci ostaju u istim pozicijama dok se polako
spuštaju zavjese.